“What is real is the continual change of form: form is only a snapshot view of a transition. “
Henri Bergson
_____________
Dragi prijatelji,
ponovno smo s Vama u studenom nakon intenzivnog početka jesenske sezone; nakon primitka Nagrade strukovnih organizacija za najbolji izvođački ansambl krajem listopada za predstavu Varijacije o osjetnom, tematski nastavljamo u seriji Urgentnih fantazija.
Autorica Marjana Krajač u ovom izdanju reflektivno se osvrće na koncept rujanskog premijernog rada za šest plesača KOREOGRAFSKE FANTAZIJE BR. 2, u izvedbi Filipe Bavčević, Lane Hosni, Irene Mikec, Sare Piljek, Katarine Rilović i Mije Zalukar, u tekstu koji razrađuje različite moguće ulazne trenutke u ovo koreografsko mišljenje.
Uz predstavu je također nastala i knjiga rada, koju sada u PDF izdanju možete preuzeti ovdje:
http://sodaberg.hr/wp-content/uploads/publikacije/pdf/KOREOGRAFSKA_FANTAZIJA_BR2.pdf
_____________
KOREOGRAFSKO PREDSKAZANJE KAO POLITIČKA KATEGORIJA – KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2
Tijekom posljednje tri godine, u prostoru tzv. probe ili nastanka ovog rada odvija se proces koji mogu slobodno nazvati vježbom predskazanja, vježbom senzoriziranja za ono što će u nekom trenutku postati izvedba koja je u specifičnim uvjetima političko proročna. Proročanstvo se ovdje odnosi na nešto što razumije protok zbivanja kao svojevrsnu gusto sabitu arhivu, neki tip zalihe vjerojatnosti koja iz ne-perspektive onda ostvaruje ovaj ili onaj narativ. Mogli bismo reći da se proročanstvo shodno tome odnosi na nešto čemu se još niti ne nazire horizont, neki tip tehnološkog dalekog mjeseca koji će tek u nekim potpuno drukčijim uvjetima nego što su sadašnji moći postati čitljiv ili vidljiv. Političko se ovdje odnosi na temeljnu politiku estetike koja u širem dvostrukom naporu da, s jedne strane realizira odmak iz društvenog, a s druge strane da se na isto kritički osvrne ili barem demonstrira svoju reflektiranost, kreira tkivo političkog kao paradoksalnog oblika djelovanja (Rancière).
Utoliko je proces, kao dio formata koji zovemo nastankom djela, intenzivni proces objektifikacije medija plesa, na način da pokret svojom formom postaje ključna jedinica sadržaja. Često se o pokretu govori kao jeziku ili specifičnom jeziku: kao da je ljudsko biće u trenutku ne-govorenja prisiljeno pritisak komunikacije prebaciti negdje drugdje, kao da je komunikacija ta koja naseljava prostor samorazumljivosti. Umjesto toga, bitno je pojmiti da je sâma forma, oblik, otisak forme ona jedinica sadržaja koja u specifičnim uvjetima može strukturirati uvid ili spoznaju. Tim dvostrukim upregnućem; aktiviranjem jedinice forme i njenim (slobodnim) strukturiranjem u polje spoznaje, otvara se puno šire polje od pukog aranžiranja ili zaumljavanja ili utilitariziranja onoga što plesno nosi kao zalog.
Tek puko bavljenje plesom neće aktivirati taj zalog; bilo koji pokret u bilo kojim uvjetima može tek podcrtati moguću arbitrarnost ili samorazumljivost bilo kojeg pojavnog sklopa. Uopćavanje formata plesnog, čija terminologija i čitanje već unaprijed označavaju određeni sklop, može tek doprinijeti daljnjem sužavanju relevancijskog polja. Možemo reći da je na snazi jedan ključan mehanizam – arbitrarizacija polja vodi njegovom sužavanju, a ne njegovoj imanentnoj slobodi. Tome nasuprot, dugim putem senzorizacije polja, u svojevrsnoj disciplini discipline, dolazimo do njegovog proširenja; gdje ono grabi prema horizontu koji se još niti ne nazire ali ga je moguće proročanski obuhvatiti – u smislu jedne materijalne skice.
Takva živa skica – vibracija – sabita kutija sadržaja jest predstava. Predstava, prikazivanje, predodžba, prikazati, predočiti, pred-očiti, dati na uvid, pokazati.
Serija KOREOGRAFSKIH FANTAZIJA dihotomiju između procesa i predstave ne uzima kao puki ekonomsko-društveni mehanizam, čime želim reći da predstava nije konzumentski priremljen potpourri nekog obimnijeg procesa koji se mora nasjeći na šnite da bi ga se moglo lakše prožvakati. Naprotiv, ova serija uzima proces kao pripremu za događaj predstave koju se razumije kao zajedničko naslućivanje jednog budućeg važnog ali istodobno dalekog horizonta. U tom sklopu, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 ulazi jediničnim sadržajem sabite forme. Ako je FANTAZIJA BR. 1 označila katalog različitih silnica, FANTAZIJA BR. 2 ponire sloj dublje, u potrazi za preciznijim procesnim narativima koji svi skupno uigravaju u izvedbeno proročanstvo.
Ova serija iznosi na vidjelo mehanizme koji prethode općim mjestima društvenog uređenja i ona ta mjesta poima kao posljedicu, a ne kao uzrok. KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 medij plesa vidi kao podsjetnik na arhaično-proročanske izvore ljudskog okupljanja, možemo reći i polisa, u kojima je pojedinačni čovjek mogao objasniti svoju pojavu samo povratno putem simbolizacije vlastitog životnog narativa. Ona pre-obuhvaća samorazumljivost trenutne podjele društvenih radnih procesa označujući ono još neuhvatljivo kao i ono praarhaično. Napinjući takav širok luk, u sabitoj tenziji izvedbenog događaja ona može realizirati svoj politički zalog tehnološkog predskazanja putem daha forme, udisaja i izdisaja oblika.
Medij plesa na neki posebno iscrtan urgentni način ima mandat evoluirati svoju umjetnost dalje. I to u vremenskom momentu koji bitno nadilazi trenutna teritorijalna nadmetanja, u vremenskom potezu koji nadilazi dinamiku pojedinačnog ljudskog življenja, na način da proročanski komunicira s onime još percepetivno neformatiranim. U tako postavljenom okviru zadataka, ples se kroz sebe bavi svime, onim obuhvatnije i cjelovitije postavljenim svime, koje se ne može obuhvatiti teritorijalnom terminologijom. On sa sobom i putem sebe nešto procesuira prema svemu, a otpornost tog mandata upisana je u njemu urgentno-inherentno, izvan modula tek puko tematskog interesa.
Ples na jednoj razini razumije da je, slično noćnom nebu gdje vidimo svjetlost u vremenskom otklonu jer ona putuje iz daleke prethodnosti, ono što se realno pojavljuje za nas i oko nas samo materija na jednom oblikovnom proputovanju, prerušena u sadašnjost.
KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 posegnula je za upitom o formi onda dvojako; kao susret samog medija plesa sa sobom samim i kao susret tenzije sadašnjosti u proročanstvu još neoblikovanog tehnološkog horizonta. Napon različitih materijalnosti izvedbe; mekših i tvrđih tekstura, plastičnih materijala, neonske svjetlosti, metalnih i betonskih ploha, upregnuće različitih oblika i dubina samog prostora, umjetna atmosferilija i artificijelni ukrasi, u nekom obliku implozije umjetne prirode razmišljaju zajedno o nekim drugim hijerarhijama transfera emotivne zalihe.
Glazbeni komad “Electronics” (ansambl Zeitkratzer & Carsten Nicolai) koji zvukovno prati rad u tom je smislu ključno zaokružio koreografsku strukturu; u recenzijama opisan kao lebdeće zajedništvo oscilatora i sinusoidnih generatora, koji postavlja pitanje o postojanju romantike mašine ili čak elektronske idile pružio je onu posljednju kariku osjetilnom lancu rada.
Marjana Krajač