18.7.2016.
UTOPIJA ORGANIZACIJE: srpanj-kolovoz 2016.: Otvorenost prema širini plesnog i tjelesnog izričaja

Dragi prijatelji,

u ljetnom broju okrećemo se prema jugu, točnije prema Zadru, u kojem se ove godine sakupilo nekoliko važnih jubileja, a ujedno je stasalo i par važnih novijih projekata. U tom kontekstu razgovarali smo sa Sanjom Petrovski; plesačicom, pedagoginjom i koreografkinjom, koja sljedeće godine obilježava impresivnih 40 godina umjetničkog rada. Sanja je dugogodišnji spiritus movens zadarske plesne scene, osnivačica i voditeljica Zadarskog plesnog ansambla te je kontinuirani pedagog plesnog odjela Glazbene škole “Blagoje Bersa” u Zadru gdje predaje već generacijama učenika. Posljednjih nekoliko godina Zadarski plesni ansambl hvata zamah istaknutim ljetnim projektima, kao što je Monoplay – festival suvremenog plesa posvećen solo formi, a ove godine tome se pridružuje i Stream Zadar – serija ljetnih plesnih radionica s naglaskom na somatske plesne tehnike i prakse. U takvom plodnom inkubatoru stasala je i najmlađa, vrlo zanimljiva generacija profesionalnih plesačica (Matea Bilosnić, Josipa Štulić, Filipa Bavčević, Lada Petrovski Ternovšek), koje su zatim diplomirale u Austriji, na Salzburg Experimental Academy of Dance (SEAD), a od ranijih generacija valja svakako spomenuti i afirmiranu plesnu umjetnicu Petru Hrašćanec. U tom ozračju, svakako vas pozivamo da ovog ljeta u vaše putešestvije uvrstite festival Monoplay, koji se održava od 30. kolovoza do 1. rujna, a prije toga posjetite koju od radionica iz programa Stream Zadar, koje se održavaju od 16. do 29. kolovoza.

Ujedno vam želimo ugodno, odmorno i dugo ljeto.

_____________


Vaši plesni korijeni su klasično obrazovanje kod Ane Roje i Oskara Harmoša u Primoštenu, a duže vrijeme ste plesali u baletnom ansamblu HNK Split. Nakon toga se usavršavate na različitim radionicama i seminarima od suvremenog plesa do biomehanike i fizičkog teatra. Što vam je bilo zanimljivo u proširenju umjetničkog profila na raznorodnu plesnu estetiku?

Ples i pokret su za mene oblik samoostvarenja, kreativnog i intuitivnog izražavanja. Tijelo je fenomenalan medij, kod mene presudan za izražavanje osobnosti u profesionalnom i privatnom životu. Moji učitelji Roje i Harmoš su imali vrlo moderan pristup klasičnoj baletnoj estetici. Njihovo ogromno scensko iskustvo činilo je svaki baletni sat malim remek-djelom. Nakon srednje škole poslali su me u Zadar kao nastavnika klasičnog baleta na tada svježe otvoren plesni odjel Glazbene škole “Blagoje Bersa”. U tom trenutku se susrećem sa suvremenim plesom i metodom Rudolfa Labana. U prvi mah mi je njegova metoda bila neobična ali s vremenom vrlo zanimljiva i privlačna. Intenzivno radim u plesnom studiju škole i otkrivam bogatstvo Labanovog koncepta koji se odnosi na tijelo, prostor i vrijeme. Nakon par godina silno zaželim plesati, odlazim u HNK Split i tamo radim na repertoaru klasičnog plesnog izričaja. No, oduševljavaju me i Licitarsko srce i završno kolo iz opere Ero s onoga svijeta. Toliko životne radosti i energije je je utkano u naš etno-izričaj, obožavam tu vrstu scenskog djela. Još i danas radim kraće koreografije sa Zadarskim plesnim ansamblom ili školskom djecom na glazbu Mojmira Novakovića i H. C. Boxera. U neko doba je u kazalište došao i Damir Zlatar Frey. Kao da sam došla doma! Toliko slobode, mašte, ekspresije je vrištalo na pozornici. Možda je efekt bio tim jači što smo istovremeno igrali Giselle. S vremenom sam se još više približila, uvjetno rečeno, “jednostavnijim” tjelesnim formama poput biomehanike i fizičkog teatra. Za to je zaslužna i Mirna Žagar, kao osnivač projekta MAPA (Moving Academy for Performing Arts) u suradnji Zagreba i Amsterdama. Prije desetak godina imala sam priliku iskusiti i butoh – oblik japanskog plesnog kazališta od sjajnih japanskih majstora. Baš sve tehnike koje sam iskusila kroz svoju tjelesnu i umjetničku praksu učinile su me bogatijom osobom i osebujnijim kreatorom. Nastojim i svojim učenicima prenijeti tu otvorenost prema raskoši tjelesnog i plesnog izričaja koji danas zaprima zadivljujuće dosege.


Koreografirali ste niz različitih radova za Zadarski plesni ansambl, od kojih je najsvežiji rad pod nazivom ARHIVIRANJE – tajni dnevnik umjetničke prakse, premijerno izveden početkom ovog mjeseca u sklopu Zadarskog kazališnog ljeta. Što vam je za vaše radove u koreografskom smislu važno, što vas zanima istražiti?

Mene već dugo sve više zanima kazalište; scensko djelo, fascinantan spoj svjetla, zvuka, glazbe, tjelesnosti u izvedbenom prostoru, pred publikom. Živim dovoljno dugo da bih zamijetila kako se iz godine u godinu forma i format plesa mijenja. Publika se mijenja, institucije se mijenjaju, mi smo se promijenili. Želim zaintrigirati izvođače i publiku suptilnošću naše tjelesnosti, jednostavnošću pojavnosti izvođača, uspostaviti kontakt s publikom, možda i afirmativno manipulirati njome.


Vaš plesni život je vrlo dug, još uvijek nerijetko plešete u vlastitim radovima. Što vam u zrelim godinama znači biti osobno u pokretu, prenositi nešto vlastitim tijelom?

Na tijelu se iščitava naša prošlost, budućnost, mogućnosti i potrebe. Moja osobnost je usko vezana uz moju tjelesnost, a moja fizička kondicija je proporcionalna stanju mojih emocija i mentala. Raduje me biti na pozornici. Nažalost, ponekad ne stignem poraditi dovoljno na sebi pa zna često biti i panika. Taj test, preispitivanje vlastitih sposobnosti na živoj sceni nešto je neprocijenjivo, a ujedno i katarza. Na pozornici često koristim rekvizite (trampoline, uredske stolica s kotačima, različita scenska pomagala) koji se kreću umjesto mene. Zajedno smo cjelina.


Zadarski plesni ansambl se formirao 1991. godine od mladih plesača s tadašnjeg Odjela za ritmiku i ples glazbene škole Blagoje Bersa i plesnog studija Doma mladeži. Koja je razvojna putanja ansambla posljednjih 25 godina, a koji je profil i struktura ansambla danas?

Naša prva predstava (u suradnji s glumačkom družinom Tokari i grupom Forum) je Cabaret sklonište. Od tada pa do danas poradili smo na svim mogućim stilovima i formatima od cabareta, aluzija na klasične baletne predstave, modernog baleta, suvremenog plesa. Vrlo često smo plesali vani, po ulicama, mostu, trgovima grada Zadra, na moru, na brodu. Kroz Zadarski plesni ansambl je prošlo puno ljudi, neki su se odlučili postati profesionalni plesni umjetnici, a oni koji nisu postali su kvalitetna publika. Nakon šarolikog početka, vremenom smo se sve više usmjeravali isključivo prema suvremenoj plesnoj umjetnosti. Profiliramo naše plesače i publiku putem radionica, predstava i festivala. Djevojke koje su stastale u profesionalne plesne umjetnice, svakom prilikom kada su u Zadru održavaju satove i radionice mlađim polaznicima plesnog studija Ansambla. Većina plesača iz Zadra nisu profesionalci, no vrlo odgovorno pristupaju i treninzima i izvedbenom dijelu programa.


Uz brojne izazove razvoja plesne umjetnosti u domaćim sredinama uspjeli ste etablirati jedan bogat zadarski plesni vrt, a tu je već i druga ili treća generacija profesionalnih plesnih umjetnica koje su stasale upravo u tim strukturama. Kakva je podrška okolne zajednice; na što se možete osloniti, a što vam akutno nedostaje?

Većina plesača (doista ne svi) započela je svoje obrazovanje na plesnom odjelu Glazbene škole “Blagoje Bersa”, da bi kasnije nastavila rad u Ansamblu koji je služio kao svojevrsna zamjena za srednju plesnu školu. Sada imamo srednju školu suvremenog plesa u Zadru, a otvorilo se i nekoliko plesnih studija koji imaju svoje vizije plesne umjetnosti. Gotovo su svi potekli iz Ansambla. Tako da je broj ljudi, naročito djece, koja se bave plesom u Zadru – zavidan. Ponekad je tolika kvantiteta u raskoraku s kvalitetom. Ipak, možemo računati na podršku široke plesne zajednice što se tiče zajedničkih projekata npr. organizacije obilježavanja Svjetskog dana plesa, jesensko okupljanje zadarske plesne scene na Večerima plesne minijature i slično. Projekte realiziramo uz financijsku podršku Grada Zadra i Zadarske županije te Ministarstva kulture RH, dok nam je sponzore u samom Zadru doista teško pronaći. Nedostaju nam izvedbeni prostori koje možemo koristiti za izvedbe i stvaralački rad na predstavi. Prostore i logistiku nažalost još uvijek plaćamo. Iako nam u susret izlaze i HNK Zadar i Kazalište lutaka, za doista kvalitetan proces rada na predstavi to nam nije dovoljno. Naučila sam stvarati bez puno mogućnosti, u siromašnom kazalištu, s malo vremena, uvidjela sam da je inovativnost i minimalizam moja jača strana.


U suradnji s mlađom generacijom plesnih umjetnica stasala su i dva zapažena recentnija projekta; Monoplay – festival posvećen solo formi i Stream Zadar – serija plesnih radionica s naglaskom na somatske tehnike. Kakav je odjek ovih zanimljivih projekata?

Ljeto u Zadru posljednjih godina postaje mjesto susreta i stvaralačkog dijaloga plesača iz cijelog svijeta. Za to su zaslužne plesne umjetnice mlađe generacije, naročito Petra Hrašćanec, koje su kroz svoju edukaciju i umjetnički rad upoznale brojne pedagoge, plesače i koreografe. Nastojimo Zadru približiti svjetska umjetnička stremljena, a dragim gostima prikazati Zadar u što boljem svjetlu. Radionice su do sada bile prepune, a festival Monoplay je iz godine u godinu sadržajno bogatiji i raznolikiji.


Na kraju ovog zadarskog bogatog plesnog dugogodišnjeg radnog opusa, što bi još željeli ostvariti u lokalnoj sredini, što mislite da je važno da se u budućnosti dogodi?

Govorim uvijek isto: Zadar ima ogroman potencijal i tu stvari staju. Četrdeset godina (s prekidima) se snalazim u ovom divnom, no kulturno zapuštenom gradu. Grad je estetski dotjeran, prepun muzeja, restorana, no stvarni, stvaralački život opstaje samo na račun nekoliko neumornih pojedinaca koji kreću uvijek iznova. Mi smo kulturna potreba grada Zadra koja nužno treba prostorna i financijska sredstva za rad. Potrebna je dobra volja i puno veća podrška administrativnih struktura, koja se nažalost u posljednjih 25 godina nije dogodila u dinamici koja prati razvoj i potencijale scene. Željela bi da dobijemo vlastiti izvedbeni prostor i vlastitu dvoranu za rad, kako bi afirmirani plesni umjetnici s ovih prostora mogli poticati inovativne kazališne i plesne izričaje te ostvariti svoje zamisli u profesionalnom financijskom okruženju. Potrebno je i razvijeno civilno društvo koje bi pomoglo kulturološki povezati brojne gradiće iz okolice Zadra. Oni su nepresušan izvor potencijalnih korisnika za edukaciju te izvor potencijalnih mladih talenata za ples i performativne izričaje koji se mogu u tim sredinama ostvariti. I na kraju, realno bi bilo otvorenje i zadarske umjetničke plesne akademije. Eto, šaljem informaciju svemiru, pa što bude!