”Sama forma, iako apsolutno apstraktna i geometrijska, sadrži moć unutarnje sugestije.”
Wasilij Kandinsky
Dragi prijatelji,
nakon ljetne stanke smo u punom rujanskom zamahu u kojem pripremamo premijeru novog rada pod nazivom
KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2
koja će se održati 18. rujna 2015. u 20:00 sati
s daljnjim izvedbama 19., 20., 21., i 22. rujna,
također u 20 sati u Domu HDLU u Zagrebu.
Srdačno vas pozivamo da nam se pridružite u kontemplativnom središnjem prostoru Doma HDLU, u izvedbi šest plesnih umjetnica: Filipe Bavčević, Lane Hosni, Irene Mikec, Sare Piljek, Katarine Rilović i Mije Zalukar.
Kao što i samo ime govori, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 autorice Marjane Krajač drugi je rad iz serije koja je započela 2013. godine radom KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 1, koja je premijerno izvedena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Taj nama po mnogočemu značajan rad, otvorio je cijelo jedno polje razmatranja koreografskog prilazeći plesu kao poetskoj, intuitivno-političkoj i vremenskoj praksi.
U ovom broju mjesečnika želimo vam predočiti nekoliko misli iz trenutnog procesa nastanka “nove fantazije”, o pripremnom radu za premijeru i plesnim sesijama koje se odvijaju u studiju Zagrebačkog plesnog centra gdje se rad razvija u rezidenciji.
OVDJE I SADA: o mogućem obliku
bilješke s radnih sesija, 27.8.2015.
Zaokret koji koreografske fantazije čine u situaciji plesne prakse, ovdje i sada, jest zaokret u kontekstu šireg duha vremena prema tek nadolazećoj koreografsko-političkoj intuiciji vraćanja formi i obliku te njihovim pojavnostima. Ovdje ne govorimo o čistoj rekreaciji prošlosti niti o izravnim citatima, već o traženju vlastite povijesnosti plesnog tijela koje ionako sadrži makropovijesnost davno prepoznatih formi, no te forme gube svoju prvotnu funkciju kako bi im se pružila prilika da postanu na neki drugi način moguće, da postanu samodostatne. Taj proces uvelike podsjeća na Kandinskijeve zahvate u slikarstvu, u kojima se forma oslobađa funkcije te postaje nositelj same sebe. U plesnoj umjetnosti takvi zahvati se događaju upravo ovdje, fantazijama o mogućim oblicma i njihovom samostalnom životu.
Prisustvujući pripremnim plesnim sesijama za KOREOGRAFSKU FANTAZIJU BR. 2, isprva me nagnalo da pomislim na geometrijsku formu koja mi se pojavljuje i nestaje pred očima, pokušavajući proći kroz slojeve forme lišene svog povijesnog konteksta. Što je u tom tijelu od oblika ostalo, napunjenog novim tjelesnim iskustvom? Odgovor leži u u namjeri tijela da suzbije kinetičku energiju, zgusne i kondenzira prostor te postane samostalni oblik u prostoru, proizvodeći hiperoblike, tijelima koja se nadovezuju na slojevitost prostora da bi se stabilizirala u svojevrsnoj jednoslojnoj kružnici. Tako pokret malo-pomalo postaje evolving picture, introspektivno arheološki pronalazeći oblike iz tijela i osvještavajući ih u prostoru.
Gledajući tijela u konstantnoj artikulaciji postaje jasno vidljivo ono što je izvan funkcije oblika, ono što je duhovno moguće u formi; ona nastaje i nestaje, vibrira unutar veće slike, te emanira svoju anticipiranu mogućnost. Izvođačice pritom tonu prema emotivnom unutra, odlaze na tamno, začudno i introspektivno mjesto – prema atmosferi inverzivne melankoličnosti, gdje svijest pridodaje obliku pred onim koji mu svjedoči.
MOĆ SLIKE – prapočelo i postapokalipsa
U konkretnom trenutku procesa ovog rada, dok zapisujem ove bilješke, pokušavam ocrtati ključne paranarative koji će se u sljedećim tjednima kohezirati u cjelinu koju zovemo izvedba; upravo mi je to interesantan oblik načina rada jer plesne sesije, po principu dijela za cjelinu, već puno govore o onome što publiku očekuje na skorašnjoj premijeri.
Prve dvije plesne sesije koje danas gledam mogu pročitati kao svojevrsnu formu prije forme koja označava nekovrsnu šumu svih mogućih vrsta oblika koje dovode u pitanje nastanak tzv. formalne forme. Na neki način, tijelo si dopušta ono što sam nazvala predkklasičnim i postklasičnim kretanjem, da bi se ustabililo u poziciji koja se ponovno formira – ona u tom smislu vibrira svoje značenje te odvodi gledatelja iznad puke manifestacije, a brižna posvećenost obliku dopušta uleknuće u nastajanje forme, u organske i potrebne pomake tijela da bi unutarnja forma poprimila svoj vanjski oblik.
Energija i pritisak u jednoj točki stvaraju tada sliku; sliku koja se ne prestaje sabijati i kondenzirati u samu sebe; ona postaje gotovo nepokretna, mirna i jednoslojna u svojoj prisutnosti te disperzira svaki značenjski kôd dotad povezan s tom formom tijela. Subjekt u slici, plesač koji gradi oblik, u svojoj blagoj izmaknutosti otvara prostor intenzivnoj prisutnosti forme, uklanjajući mogućnost bilo kakvog mimezisa i otvarajući put ontologijskoj unutarnjoj autonomnoj istini oblika. Forma se odmiče od svoje materijalne manifestacije te postaje sila – energija, tlak, intenzitet – a živa tijela preuzimaju gravuru pojave.
Nakon kratkog odmora kreće zadnja sesija toga dana; tijela su procesno uzemeljena, prožeta iskustvom manifestiranja svih oblika proizvedenih ranije toga dana. Određenim zadacima mijenja se atmosfera te se zaokružuje paranarativ cijele probe. Tijela su iscrpljena hiperoblicima i u njima ostaju samo mikroostaci forme koji ponekad suptilno zavibriraju te postaju postapokaliptični tragovi u ništavilu ili ono što je od oblika ostalo… Vidim nekovrsnu postfestum atmosferu, približavanje kraju, odjednom bih htjela znati kakav je osjećaj vremena nakon apokalipse, u nekom drugom vremenu nakon.
Irena Tomašić
_____________ŠTO RADIMO U RUJNU?
Srdačno Vas pozivamo na premijerne izvedbe plesnog rada KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2
Predstava KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 1 gostuje na festivalu OFF Europa