“Ples je nova umjetnost utoliko što nudi novu paradigmu umjetnosti koja izjednačuje umjetnost s cjelokupnom preraspodjelom osjetilnog, s razaranjem hijerarhije tijela, pokreta i temporaliteta.”
Jacques Rancière, Trenutak plesa
_____________
Dragi prijatelji,
ovog lipnja vam donosimo intervju s pet plesnih umjetnica koje iznose izazovni dvoipolsatni izvedbeni rad pod nazivom VARIJACIJE O OSJETNOM.
Ovaj rad nadoveziv je prema širokom broju tema; od duracijskog pitanja – pristupa i (ne)konzuma vremena, cirkularnih glazbenih struktura koje operiraju kao svojevrsno sekundarno tkivo prostora, teme izmještenih prostora izvedbe i susreta arhitekturalnog i umjetničkog modernizma pa sve do intrigantnog teksta filozofa Jacquesa Rancièrea pod nazivom “Trenutak plesa” koji je preveden i objavljen u knjizi uz izvedbu. Zasigurno ćemo se u budućim izdanjima posvetiti nekima od tih aspekata vezano za daljnje rukavce razrade različitih radova koje spremamo, no ovaj mjesec smo htjeli otvoriti prostor plesačima koji nose rad, plesnim umjetnicama koje u kompleksnom prostoru izvođača i sukreatora kontinuirano formiraju rad u ono što on u trenutku izvedbe jest.
U prostoru umjetničkog pregovora između konceptnog mehanizma i specifičnih subjektivnosti, plesni umjetnik koji u konačnici i jest upravo taj rad – u tom trenutku izvedbenog vremena, prolazi niz zadataka koji se tiču kako neke pojedinačne formatne cjeline tako i svog osobnog unutarnjeg pejzaža.
Lana Hosni, Irena Mikec, Katarina Rilović, Irena Tomašić i Mia Zalukar u ovom sastavu kreiraju već drugi rad s koreografkinom Marjanom Krajač te su njihovi umjetnički i osobni profili bitno formirali ovu koreografsku seriju; kako u smislu umjetničkih tendencija tako i u smislu dijeljenja kompleksnosti pristupa plesu kao mediju i kao artikulacijskom zahvatu.
Ova dva sata i trideset minuta duga muzikalna izvedba poziva da provedete vrijeme s plesom, ulazeći postepeno u bogate slojeve njegove teksture.
Pozivamo vas stoga s posebnim iščekivanjem na lipanjske izvedbe predstave VARIJACIJE O OSJETNOM koje će se održati 12. lipnja (petak) s početkom u 17:00 sati i 14. lipnja (nedjelja) s početkom u 18:00 sati, u Domu HDLU u Zagrebu, u sklopu festivala Tjedna suvremenog plesa te u sklopu simpozija “Poiesis” Multimedijalnog instituta.
_____________
TKIVO VREMENA – TKIVO IZVEDBE
Specifično dugo trajanje ove predstave nosi sa sobom mnoštvo izvedbenih izazova. Kako biste opisale svoj osobni pristup i iskustvo u ovom izvedbenom zadatku?
Irena Mikec: Plesni materijal za mene uvijek ima dvije dimenzije: jedna je konceptualna a druga isključivo fizička, iskustvena, utjelovljena. Ta druga dimenzija dala mi je odgovore i dovela do mogućih rješenja određenih pitanja, sumnji ili izazova u ovome procesu. Tijelo sasvim različito percipira trajanje i mi smo ga uglavnom istrenirali da doživljava “vrijeme” kroz taj jedan jedini koncept: koncept sunčanog sata: razdijeljenog u minute, sekunde, sate. Ova je izvedba tražila je reprogramiranje naučenog pojma vremena i otvorila je mogućnost da kroz pokret i koncentraciju tijelo doživi, prenese i iskomunicira trajanje na druge načine. Ovaj me izvedbeni zadatak tjerao da vjerujem svom tijelu više nego ikad: nije ga bilo moguće “gurati”, “inzistirati” ili “lomiti”.
Lana Hosni: Volim misliti da izvedba može početi i završiti u bilo kojem trenutku. Na taj način se manje vežem za materijale i više im dopuštam da se dogode iz trenutka. U tom slučaju moje tijelo postaje medijatorom; ako uspijem doći do tog stanja izvedba može trajati i deset sati.
Mia Zalukar: Ono na što posebno mislim tijekom izvedbe je konstantno osluškivanje grupe. Ovakva vrsta rada iziskuje visoki stupanj svjesnosti kako bih mogla u svakom trenutku donositi brze odluke, pratiti i biti dio grupe ili dati prostora da se dogode različite strukture; sola, dueti, tria, kvarteti i sve ono između.
Irena Tomašić: Zadatku sam pristupila upravo suprotno – ne kao izvedbi, performansu, izvođenju – već kao bivanju, kao nečemu što je ionako dio mene i što ne zahtijeva nanošenje određene performativne maske – to mi je pomoglo da ostanem u koncentraciji. Samopromatranje vlastitog tijela koje se artikulira dalo mi je slobodu ali i otvorenost fokusa prema publici.
Katarina Rilović: Moj pristup je bio usmjeren ka razvijanju unutarnjeg osjećaja za vrijeme i povjerenja u grupu i razvijanje vlastite motivacije za pokret.
Što s izvođačke strane znači iznijeti ovu predstavu? Koji je tip fokusa na zadatak potreban?
Lana Hosni: Važno je održavati konstantnu tjelesnu i mentalnu raspoloživost. Dosta toga je u dopuštanju stvarima da se odviju u svojem punom intenzitetu, dozvoliti im njihovo puno trajanje. Puštanje tijelu da samo razriješi situacije, to je nešto čemu se uvijek vraćamo. Osim samog izazova trajanja, veliki izazov predstavlja i apsolutna izloženosti izvođača u svakome trenutku. Najjednostavnije rečeno – nemaš se gdje sakriti, a znaš da nećeš ni tako skoro moći pobjeći, tako da shvatiš dosta brzo da bi najbolje bilo predati se što prije – to je super, jer tek se tada počinju otvarati nova i kreativna rješenja; ili tek se tada stvari počinju otvarati uopće.
Mia Zalukar: Iznijeti ovu predstavu znači koreografirati u trenutku, biti vođen intuicijom, slušati druge.
Katarina Rilović: Potrebno je imati veliku fizičku, mentalnu i koncentracijsku izdržljivost. Fokus je stoga na dubokoj koncentraciji na zadatak te na konstantnoj aktivnosti i relaciji sa grupom, prostorom i publikom.
Irena Mikec: Zadaci su zahtijevali neki izmak u koncentraciji. Prisutnost je tako postala gušća, složenija, jača i preduvjet za održavanje koncentracije kroz trajanje izvedbe. Koncentracija mi je tako izrasla u posebnu fizičku aktivnost na nekoj novoj, svojevrsnoj 4D razini.
Irena Tomašić: Potrebno je svakako osloboditi se osuđivanja i kroz tjelesnu artikulaciju biti na čisto sa sobom – zašto sam sada ovdje i zašto se moje tijelo kreće.
Koji ti je dio procesa bio posebno složen, na koji si mu način pristupila?
Mia Zalukar: Morala sam naučiti kako raspodijeliti energiju kroz cijelo trajanje predstave. Ta raspodjela energije bi uključivala i svakodnevne aktivnosti izvan probe. Posebno sam morala organizirati stvari na koje inače ne obraćam pažnju, kao što su jedenje, pijenje, uriniranje.
Irena Mikec: Taj moment ostajanja sa samim sobom, a opet aktivnog bivanja s drugima je bio izazovan, pogotovo kad se svaka osoba u tom prostoru bori sa svojim izazovima i traži svoja rješenja. Izazov trajanja mi je bio izrazito privlačan te sam uživala doživljavati proces kao neke šamanističke cikluse pražnjenja, punjenja i otvaranja tijela kao medija koji postaje protočan, prijemljiv, transformiran, samoodrživ.
Katarina Rilović: Posebno složeno mi je bilo upravo razvijanje unutarnjeg osjećaja za vrijeme i dosljednost u vlastitom pokretu. Pronaći način da se zadrži zaigranost, znatiželja, interes u vlastitom pokretu te razvoj i dosljednost ideje od samog početka do kraja. Ono što mi je bilo blisko su bili odnosi i relacije u grupi; stvaranje arhitekture i dinamike u prostoru te osluškivanje i gradnja relacija je bilo nešto u čemu sam posebno uživala.
Irena Tomašić: U nekom trenutku, kada je već tijelo bilo apsolutno izmoždeno, bilo mi je složeno ne upasti u vlastitu dramaturgiju situacije, već je suvereno iznijeti do kraja. Blisko mi je bilo upravo to bivanje u očišćenom prostoru bez pritiska bilo kakve značenjske produkcije. Svidjelo mi se to nepretenciozno bivanje, rekla bih to tako.
Lana Hosni: Hmm… složeni dio. Pa evo ovaj dio upravo sada: prenijeti svo to iskustvo koje je intenzivno tjelesno, osjetilno i emotivno, što mi je blizak dio, u neku koliko-toliko artikuliranu misao.
Postoji li neki skup misli ili metafora koji te pored koreografskih i koncepcijskih struktura nose kroz izvedbu, nešto što je samo posebno tvoje?
Irena Tomašić: To bi bilo iznošenje nutrine – postoji jedna određena duboka emocija koja me nosila i ne znam hoće li se ona nanovo vraćati pri svakoj izvedbi, to je rizik. No uvijek se vraćam zanimacijama poput dekonstrukcije arhitektonskog prostora – ja kao organski promjenjivi sloj prostora te istraživanje svega oko mene. Ja koja ne podrazumijevam ništa oko sebe pa ni samu sebe, već sve to nanovo otkrivam i istražujem; tabula rasa koja se ispisuje dok netko drugi to promatra. Grupa je tu veliki motivator jer znaš da pažnja uvijek nije samo na tebi i da druge izvođačice oko tebe rade na istom i to je ok, ne osjećam se hipergledanom, to zapravo dopušta toj nutrini da izađe.
Irena Mikec: Na samom nivou pokreta jako mi ja važna ideja: “Što je to što odmara, puni energijom, priprema ideju i kreaciju dok smo u izvedbi?” Eksperimenti s tom mišlju su dali mnogo zanimljivih rješenja: od repeticije pokreta kao svojevrsnog time out-a u kreiranju uvijek novog pokreta, otvaranje mogućnosti drugima da uđu u relaciju s time što radim, ili naprosto odmore oko. Također transformacija prostora ili intezifikacija pojedinih odnosa s drugim tijelima.
Lana Hosni: Da, postoji. Volim voditi unutarnji monolog i zamišljeni dijalog sa svima prisutnima.
Mia Zalukar: Upravo ta svjesnost svakog trenutka, svakog pokreta kojega pokušavam dovesti do kraja mi pruža zadovoljstvo i olakšava da koncentracijski izvedem predstavu.
Katarina Rilović: Ono što me nosilo kroz izvedbu su bile raznorazne slike, oblici i asocijacije koji su se imaginativno stvarali u prostoru. Teksture i oblici raznih površina, drugih tijela u prostoru, odnosi svjetla i sjene. Publika koja je osjetna; njihove fizičke i emotivne promjene su itekako pridonijele drugačijem pristupu i razvijanju kako pokreta tako i koreografije. Čitanje i osluškivanje vanjskih i unutarnjih impulsa kojima sam stalno izložena te njihovo prenošenje u tijelo i prostor.
Kako bi za sebe opisala ovaj rad, proces i rezultat. Što ti taj rad znači u širem trajektoriju tvog plesnog profila?
Mia Zalukar: Izazov mi je raditi s impovizacijom u određenoj strukturi koja je limitirana i tamo tražiti svoju slobodu. Koliko imam prostora za izraziti sebe u određenom okviru? To pitanje mi daje želju za istraživanjem, a dok istražujem i učim kroz pokret, gradim se i kao plesač.
Lana Hosni: Prvo, od iznimne mi je vrijednosti to što je ovaj proces dio duljeg rada s Marjanom, te utoliko nadogradnja na dotadašnje iskustvo i prilika za dublje razumijevanje prakse u koju smo ušli. Vrlo mi je dragocjeno što se rad širi i nadograđuje. Varijacije o osjetnom su mi pomaknule neke granice, što naravno utječe na sav daljnji rad koji neminovno prelazi na novu razinu. Intenziviranje trajanja izvedbe, izloženosti, tjelesne i mentalne raspoloživosti, fizičkog kontakta s drugim tijelima, podjela odgovornosti koja me primorala na suočavanje s nekim dotadašnjim dilemama i osvještavanje vrlo prisutnih, sada vidim dosta krucijalnih pitanja na koja kao izvođač nailaziš. Još nešto što mi je posebno dragocjeno jest granica koja se pomaknula u odnosu sa publikom. Potreban je veliki ulog tokom trajanja predstave, od izvođača i gledatelja, što stvara neku posebnu vrstu intime koju osjećam da dijelimo, za mene skroz novu razinu razmjene koja se događa među nama.
Irena Mikec: Prvi put sam izvodila ovako dugo i prvi put u kružnom prostoru. Oba iskustva su me jako osvježila koliko god da su nosila svoje izazove i težinu. Također sam posebno doživjela publiku koja pristaje svjedočiti mom izvedbenom procesu tako dugo i jednako posvećeno prima ono što ja posvećeno stvaram i dajem. Mislim da je ovo izvedbeno iskustvo upisano duboko u tijelo i da će me pratiti dalje: u fizičkom i izvođačkom riziku koji sam spremna uzeti s puno većim samopouzdanjem.
Katarina Rilović: Intenzivan, konkretan rad u kojem se razvija i gradi ne samo fizička sprema i izdržljivost, već mentalna i emotivna. Ogolili smo i zagrebli malo dublje u tijelo i pokret i njegovo značenje. Iskustveni rad u kojem iznova tražimo nove načine, ideje i smisao. Ovo je rad u kojem zajedno s publikom proživljavamo iskustvo duge izvedbe, zajedno gledamo, uočavamo, slušamo, osjećamo i reagiramo.
Irena Tomašić: Apsolutno znači novu razinu prisutnosti, svjesnosti vlastitog tijela, ali najviše suočenja s pogledom drugoga; nakon iskustva ove izvedbe to suočenje prešlo je na jednu svojevrsnu hiper-razinu.
Na koji način se ovo specifično tjelesno iskustvo odrazilo na tvoj emotivni proces kao izvođača i kao osobe?
Lana Hosni: Zanimljivo je promatrati kako kroz vrijeme polako otpada sve ono suvišno i nepotrebno. Tijelo i prisutnost se postupno opuštaju, stvari postaju sve iskrenije i čišće, direktnije.
Katarina Rilović: Prilikom ovog procesa i izvedbi imala sam priliku baviti se sobom, svojim promišljanjima, emotivnim i tjelesnim promjenama. Kako se nositi s njima i kako ih oblikovati. Proces i izvedbu sam koristila kao čišćenje i regeneraciju. Neprekidan proces punjenja i pražnjenja, filtracije svega sto doživljavam i osjećam.
Mia Zalukar: Bitna mi je ova grupa plesnih umjetnica s kojom radim i povjerenje koje imam u njih. Uvijek se iznova podsjećam koliko je dragocjeno izvoditi i stvarati s njima, kada znam na koji način funkcioniraju, kreću se i reagiraju, a još uvijek me mogu iznenaditi.
Irena Tomašić: Metamorfoza kroz ovako dugu izvedbu je neminovna, te se, osim što se tijelo organski rasipa, i emotivno stanje probudi i pokušava preuzeti to tijelo. Svaka izvedba zaista je katarzična, poput putovanja u neki drugi svijet. Rijetko čovjek ima priliku toliko se otvoriti, i na neki način, dijeliti osobni mir ili poluđenje kao izvođačku kategoriju.
Irena Mikec: Kad jednom iskusiš ovakvo slamanje trajanja u “ne-trajanje”, mislim da stvarno osvijestiš koliko daleko možeš ići i koliko različitih percepcija možeš proći. Na neki se način radi o otvaranju. Tek sada razumijem, dublje od suhih teoretskih postavki koje sam imala prije, koje razine percepcije su moguće i kako one mogu izmijeniti poimanje tijela; proživljenog, osjetnog.
_____________
Što radimo u lipnju?
Pridružite nam se na izvedbama predstave VARIJACIJE O OSJETNOM:
12. lipnja (petak) u 17:00 sati, Dom HDLU (Trg žrtava fašizma 16, Zagreb), u programu Tjedna suvremenog plesa.
14. lipnja (nedjelja) u 18:00 sati, Dom HDLU (Trg žrtava fašizma 16, Zagreb), u programu simpozija Poiesis u organizaciji Multimedijalnog instituta.
Ulaznice se mogu kupiti direktno prije izvedbe na blagajni Doma HDLU (blagajna se otvara sat vremena prije izvedbe), a za izvedbu u petak ulaznice se također mogu kupiti na blagajni Tjedna suvremenog plesa (Zagrebački plesni centar, Ilica 10).
Izvedba nema pauzu, no možete izaći u slučaju potrebe.
Više o programima na:
Tjedan suvremenog plesa:
http://www.danceweekfestival.com/hr/32tsp/622-varijacije-o-osjetnom
Simpozij Poiesis:
http://poiesis.mi2.hr/