URGENTNE FANTAZIJE: ono što je u neprestanom dolasku

Izvedbe za kameru, plesni studio i zvuk grada: 23. – 27. lipnja 2020.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 5 je posljednji rad u ovom ciklusu. Serija radova koja je započela 2013. godine KOREOGRAFSKOM FANTAZIJOM BR. 1 sustavno se tijekom osmogodišnjeg istraživanja posvetila razmatranju pojma, ideje i metodologije koreografije te njenih izvedbeno-ontoloških simptoma, istražujući poluge plesa kao afirmativnu proizvodnju memorije. Serija je u međuvremenu nagrađena s nekoliko nagrada, između ostalog nagradom Hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko postignuće te Godišnjom nagradom strukovnih Udruga plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 5: arhitekture vremena, u izvedbi četiri plesne umjetnice; Anne Javoran, Sare Piljek, Nastasje Štefanić i Ane Vnučec, uz suradnju dramaturginje i autorice Zee Hartmann, istraživačko bilježenje procesa plesne kritičarke Ivane Slunjski te suradnju vizualnih umjetnika Tjaše Kalkan i Matije Kralja, nastajala je u digitalnom i fizičkom prostoru između Zagreba, Berlina i američkog Columbusa, tijekom svibnja i lipnja 2020. godine u vrijeme globalne pandemije virusa Covid-19. Prigrlivši ograničenja globalne zdravstvene krize kao strukturu, neizvjesnost kao algoritam, kontingenciju kao namjeru, a umjetnički proces kao prostor solidarnosti, koreografski pogled, vrijeme i materijalnost organizirani su drugačije.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 5: arhitekture vremena slijedi sugestiju Jean-Paul Sartrea koja kaže da je tkivo vremena evidentno organizirana struktura ali i da vrijeme nagriza i troši; razdvaja; bježi. Gilles Deleuze na sličan način govori o ravnomjernoj podjeli vremena preko fenomena simetrije i ponavljanja, razlikujući ponavljanje kadencom i ponavljanje ritmom. Ponavljanje kadencom pri tome opisuje kao izokronijsko i ponovno pojavljivanje identičnih elemenata, a ponavljanje ritmom kao svojevrsnu refleksiju nesamjerljivosti između metrički ekvivalentnih perioda prostora. Posljednje, golo, materijalno ponavljanje je ponavljanje Istoga, a pojavljuje se samo u smislu da je unutar njega prikriveno drugo ponavljanje, konstituirajući ga i konstituirajući samog sebe u prikrivanju sebe.

Arhitekture vremena su stoga mišljene kao laboratorij asinhronog vremena i deponij disperziranog prostora. U dvosatnoj izvedbi za kameru, plesni studio i zvuk grada, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 5 inzistira na događaju plesa kao sjecištu i ishodištu biopolitika koje na različite načine reorganiziraju uvjetovanosti i prisutnosti tijela. No upravo to i takvo vrijeme; posredovano i raskomadano, odgođeno i fragmentirano, multiplicira i konstruira drugačije vidove prostornosti i materijalnosti: raspršene arhitekture, trajanja mašine, ponovljenog pogleda.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 4 sljedeći je rad u nagrađivanoj seriji radova (Nagrada Hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko postignuće i Godišnja nagrada Strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju) koja produbljuje polje razmatranja koreografije i njenih izvedbeno-ontoloških simptoma, a koja želi istražiti poluge plesa kao afirmativnu proizvodnju memorije.

U izvedbi dvoje i petoro plesnih umjetnika_ca; Sare Piljek & Marina Lemića te Marine Brajdić, Maje Jakuš-Mejarec, Ive Katarinčić, Nike Sarajlija i Dore Sarikaye, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 4: pas de deux, istražuje ples u dvoje i njegove kontingencije. U kompleksnom arhitekturalnom okolišu donjeg dijela grada, izvedba integrira implikacije materijalnosti strukture pokreta, a rad objedinjuje specifični glazbeni komad skladatelja Alvina Luciera, pod nazivom Music on a Long Thin Wire.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 4: pas de deux,razmišlja o prostoru plesa kao susretu materijalnih, strukturnih i vremenskih elemenata koji u horizontalnoj ravni nose zalog moderne, potvrđujući i dekonstruirajući njenu povijest. Različiti elementi zvuka, plohe i oblika susreću se uvijek iznova, pokušavajući formulirati ideje iz kojih učimo nešto o karakteru i teksturi okoliša koje nas na različitim razinama okružuje i formatira.

Music on a Long Thin Wire je komad koji je Alvin Lucier osmislio 1977. godine, a nastao je kao eksperiment u okviru nastave glazbene akustike koju je vodio, razapevši kratku metalnu žicu preko laboratorijskog stola. Fasciniran rezultatom koji je demonstracija proizvela, Lucier nastavlja razmišljati o različitim mogućnostima ovog eksperimenta da bi nakon nekoliko tjedana osmislio prenosivi instrument čija se duljina mogla prilagođavati različitim prostorima.

U ideji direktnog materijala kao finalnog umjetničkog okoliša, prepoznali smo središnju polugu ovog koreografskog istraživanja, a široka paleta analognih zvukovnih oscilacija zaokružuje ovaj rad kao mjesto razmišljanja o kontingencijama čiste, neposredovane materijalne strukture.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 3 sljedeći je rad u nagrađivanoj seriji radova (Nagrada Hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko postignuće i Godišnja nagrada Strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju) koja produbljuje polje razmatranja koreografije i njenih izvedbeno-ontoloških simptoma, a koja želi istražiti poluge plesa kao afirmativnu proizvodnju memorije koja omogućuje da kodove forme čitamo kao artikulaciju estetskih ideja i njihovih dosega, pa i njihovih transformacija ili rekontekstualizacija.

U izvedbi pet plesnih umjetnika; Filipa Bavčević, Marin Lemić, Silvia Marchig, Sara Piljek, Nastasja Štefanić, a s radnim podnaslovom Otvoreni procesi, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 3 razmatra plesnu izvedbu kao širi umjetnički zahvat. Važno pitanje koje je ova iteracija serije otvorila jest kako ostati lojalan procesnosti plesa i njegovog gradiva te na koji način etablirati postavke historijske moderne u samoj namjeri plesnog rada. Strpljivim istraživanjem pojedinačnih slojeva, Otvoreni procesi prije svega su razmotrili plesni rad u dubinu, otvarajući nove optike u ovom kontinuiranom istraživanju koreografskog.

U glazbenoj instanci, u postavu plesnog studija, koreografija susreće Sonate i interludije za preparirani klavir skladatelja Johna Cagea, u srazu elemenata unutarnje i vanjske arhitekture. Cage je rad na ovom ciklusu započeo u veljači 1946. godine, a kasnije je napisao da ga je skladao “svirajući klavir, slušajući razlike i donoseći odluke”. Na nekoliko mjesta ponudio je i poetsku metaforu za proces, uspoređujući ga sa skupljanjem školjki u šetnji plažom. Koreografska potka operira sa cjelinom ciklusa, uzimajući pojedine sonate kao mogućnost nečujnosti no koje zadržavaju svoje originalno trajanje. U tom smislu nečujne komade čujemo u svojevrsnoj unutrašnjosti, ostavljajući mogućnost i otvarajući prostor za one koje će sljedeće u nizu dospjeti u zvuk. U procesnom smislu, glazba se koreografiji pridružuje kao autonomni parametar, materijalizirajući svoje simptome u istoj ravni s arhitekturom prostora i pokreta. Susret koreografije sa Sonatama i interludijima je tada susret u trećem prostoru, događaj razmjene, strukturni sentient, hod po rubu.

U izvedbi šest plesnih umjetnica; Filipe Bavčević, Lane Hosni, Irene Mikec, Sare Piljek, Katarine Rilović i Mije Zalukar, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 bavi se formom kao vibrantnim mjestom, razinama oblika, razinama materijalnosti forme i njene autonomije. Nastajući u slojevima, ovaj rad uzima kontinuitet kao svoje najstabilnije introvertirano mjesto.

U prvoj instanci ovaj se rad može čitati kao koreografija za kraj vremena; guste naslage forme i oblika koje se sažimaju u izvedbenom događaju otvaraju svojevrsni vremenski ponor u kojem se mračna kompaktnost izvedbene tenzije opire samo putem daha. Rijetki susreti, raspon različitih tenzija, zvukovni imperativi, oblikuju ovaj izvedbeni rad kao pogled prema još nedosegnutom tehnološkom horizontu.

U drugoj instanci rad se bavi pitanjem razlikovnog: u smislu da ono što se čitljivo pojavljuje može biti referentno samo putem kratkog uvida u trenutnu razlikovnu matricu koja je u konstantnoj promjeni. Utoliko je ishodište jednako tako privremeno, kao i privremeni razlikovni zaključak. Na kraju, dah se zaustavlja negdje, u bilo kojoj točki on može biti mišljen kao zadnji.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 2 drugi je rad iz plesne serije koja je otvorila cijelo jedno polje razmatranja koreografskog prilazeći plesu kao poetskoj, intuitivno-političkoj i strukturalnoj praksi. Ponirući u samu srž koreografske ekspertize, osvjetljući ono što je primarno koreografsko, odnosno primarno plesno, u odnosu na sve ostalo izvedbeno, serija koreografskih fantazija zaziva povjerenje i uvjerenje u esencu plesnog medija, tamo gdje je on najfragilniji, tamo gdje je on s onu stranu bilo čega što ga još dodatno naseljava, a ne proizlazi iz njega samog.

Prvi rad u seriji, KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 1, u 2014. godini nagrađen je s dvije nagrade: Nagradom hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko dostignuće i Godišnjom nagradom Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju.

U formi plesne izvedbe za pet plesnih umjetnica rad se bavi koreografijom u formi niza fragmenata koji raščlanjuju njene manifestacije, oblike i simptome. On je istovremeno izvedba, studija, zapis u vremenu i prostoru, koji promatra koreografsku pojavnost u njenoj prvobitnoj datosti.

Organizacija kretanja u koreografiju može biti vanjska ili unutarnja ili oboje. Da bi bilo koji pokret mogao biti izveden, prvobitni uvjet je unutarnja organizacija tjelesnog obrasca koji se manifestira na vanjskoj površini tijela. Taj prvobitni pokret, primum mobile, osnova je svih tipova kretanja. U sljedećim različitim fazama manifestacije pokreta kreira se niz prostorno-tjelesno-vremenskih poligona koji reguliraju, organiziraju i bilježe nizove pokreta organiziranih u nešto što nazivamo koreografijom. Vanjska koreografija prema istim principima preuzima vidljive manifestacije pokreta i organizira ih u veće, vidljivije sklopove.

U zadnjoj instanci kretanje tijela je dio većeg neprekidnog gibanja objekata, elemenata i pojava, sve do onih obrazaca koje možemo samo djelomično percipirati ili pretpostaviti samo neke fragmente njihovih ritmova.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 1 početak je koreografske serije koja se bavi isključivo pokretom i njegovim ontološkim simptomima. Serija ponire u samu srž koreografske ekspertize osvjetljući ono što je primarno koreografsko, odnosno primarno plesno, u odnosu na sve ostalo, izvedbeno. Serija koreografskih fantazija zaziva povjerenje i uvjerenje u esencu plesnog medija, tamo gdje je on najfragilniji, tamo gdje je on s onu stranu bilo čega što ga još dodatno naseljava, a ne proizlazi iz njega samog.

KOREOGRAFSKA FANTAZIJA BR. 1 u 2014. godini nagrađena je s dvije nagrade: Nagradom hrvatskog glumišta za izuzetno koreografsko dostignuće i Godišnjom nagradom Udruge plesnih umjetnika Hrvatske za koreografiju.