TRILOGIJA O OPERNIM ODNOSIMA U KOREOGRAFSKOM SMISLU

TRILOGIJA O OPERNIM ODNOSIMA U KOREOGRAFSKOM SMISLU
«Zaključak o nejasnoći potpuno je oprečan Busonijevoj temi čitave problematike izraza: po njemu, opera ne okoštava, da preuzmemo misao Adorna, već se obrazuje kao posebno imaginarno. «
Ideologije u operi, Philippe-Joseph Salazar

Reći nešto o odnosu opernog i koreografskog unaprijed znači govoriti djelomično i fragmentarno. Tek posredstvom dosljedne akumulacije moguće je zahvatiti dovoljno materijala za razmatranje koji bi mogao ponuditi nešto rasvijetljenja u tom odnosu. Ova trilogija fokusirala se na onaj dio te ponude koji se odnosi na referencijalnost kao metodu stvaranja nekoliko različitih slojeva narativa koji svojim ispreplitanjem daju dubinu nečemu što je u početnim fazama jednodimenzionalno. Tkanje tih slojeva stvara različite vrste scenskih fenomena; od otvaranja relacija između naoko nepovezivih elemenata, međuprostora tih relacija koji nude nove senzorne platforme, specifične dinamike koja nastaje trenjem između uvedenih elemenata, te naposljetku zalihu preostatnih koreografsko-scenskih događaja koji ne nalaze nužno svoje povratno mjesto, dakle mjesto koje bi se moglo nedvojbeno protumačiti.

U središtu svakog rada nalazi se po jedna opera; Macbeth, Giuseppea Verdija, Manon Lescaut, Giacoma Puccinija i Ariadne auf Naxos, Richarda Straussa. Premijerno izvedene u razmaku od par desetljeća (1847., 1893. i 1912.) u smislu opernog razvoja nude progresivni takt koji je osjetan kako na razini glazbenog tako i na razini konceptualnog.

Ono što ih također povezuje je i središnja tragična ženska figura, koja uvezana u dramaturgiju ove trilogije omogućava čitavom nizu različitih asocijativnih i normativnih čitanja da dosegnu referentno polje specifične aktualne tragično-bizarne političnosti.

Intenziteti koji se proizvode kako na polju scenskog, tako i na polju koreografskog, upregnuti u pogon opernog para-uprizorenja, zaokružuju ovu trilogiju u kompaktnu cjelinu. Osim toga, akumulacijom elemenata proizvode se viškovi, dodatnosti i fusnotnosti koji sveukupno otvaraju nove prostore za razmatranje scenskih odnosa.

Sva tri rada, postavljena u kazališnom prostoru (Zagrebačko kazalište mladih, Teatar &TD), govore nešto i o susretu koreografskog s kontekstom kazališnog prostora. Kao što će biti jasnije u kasnijim radovima, čitanje koreografskog via kazališnog je samo jedno od mogućih čitanja i vjerojatno najgrublji nesporazumi u interpretaciji suvremenog koreografskog dešavaju se upravo u izostanku puno šire kontekstualizacijske perspektive. U ovom slučaju, koreografsko se naglašeno naginje upisu u povijest scenskog i spremno dijeli to zajedničko polje.

Premijerno izvedeno u travnju 2006. godine u Teatru &TD u Zagrebu.
Trajanje: 55 min.

"Louis: Vampires pretending to be humans, pretending to be vampires.
Claudia: How avant-garde."


U istraživačkom susretu koreografskog i opernog uprizorenja, autorice Marjana Krajač i Selma Banich dekonstrukcijom glazbeno-opernog materijala, kreiraju specifičnu platformu insceniranja ovog rada.

Dvije istovjetne figure Lady Macbeth zauzimaju središnju ulogu u ponovnom stvaranju prostora – fiktivnog i stvarnog – u kome se priča Macbetha potencijalno mogla zbiti. Polazeći još jednom od situacije njene smrti, figura Lady Macbeth postaje arhetip – besmrtna figura koja se materijalizira na različitim mjestima i u različitim vremenima uvijek iznova proživljavajući iste događaje. Ona je ovoga puta na granici s čovječnim, tako da ostaje otvoreno pitanje o njezinom stvarnom postojanju. Ova Lady Macbeth nosi sa sobom nešto vampirskoga, nešto od fragmentalne kreature koja je dijelom i na “onoj strani”, nešto od mitske Kimere.

Autorstvo/koreografija/izvedba: Marjana Krajač i Selma Banich

Dizajn prostora/arhitekturna asistencija: Filip Tadin

Asistent pokreta: Nensi Lazić

Dramaturška podrska: Andrej Mirčev

Kostimi: Katarina Fišter

Oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez

Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu, Ministarstva kulture RH, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatskog instituta za pokret i ples. Realizirano u suradnji s „Kulturom promjene“ Studentskog centra u Zagrebu te kroz radnu platformu EkS-scene.

OSVRTI

"Cijeđenje naranči crvenog, “krvavog”, mesa, poput preludija uvodi nas u svijet arhetipske figure Lady Macbeth, figure koja se nalazi na granici s čovječnim. Noseći u sebi elemente demonskog i vampirskog, ova Lady Macbeth crpi iz nekoliko slojeva referenci: Shakespearove drame, libreta Francesca Maria Piave i Verdijeve opere, a popratni program predstave daje i dodatni sloj citata preuzetih iz “Kronika vampirâ” Anne Rice. … “Lady Macbeth in furio” donosi neke nove geste arhetipske antijunakinje čije somnabulično ludilo i dalje inspirira, te zahtijeva dublju analizu od ovog kratkog osvrta, i svakako još jedno gledanje.”

Ivana Ivković, Vijenac



Premijerno izvedeno u listopadu 2006. godine, u kazalištu ZekaeM na otvorenju Platforme mladih koreografa.
Trajanje: 90 minuta

Koristeći kao strukturalno ishodište Resnaisov film „Je t’aim, Je t’aim“, Victoria Beckham ima migrenu izvedbeno radi na privremenom ukidanju i odlaganju referencijalnog polja koje se otvara njezinim naslovom. Predstava radi na akumulaciji kao funkcionalnoj zamjeni za hijerarhiju. Svjesnom sadržajnom i izvedbenom depolitizacijom vlastite prakse, bez pokušaja repolitizacije koji bi se dogodio kroz kreiranje jednog drukčijeg tipa izvedbene zajednice, „Victoria Beckham“ konstantno traga za prostorom u kojem njezina implicitna političnost ostaje virtualno prisutna, ali nerealizirana.

Predstava se konceptualno odvija na liniji fenomenologije Victoria – Paris – Marylin – Manon (Beckham, Hilton, Monroe, Lescaut) te svih ostalih koje bi se mogle, direktnije ili indirektnije, svrstati u ovaj asocijacijski niz. Fizičkim prolaskom kroz mnoštvo referentnih materijala izvođačice Larisa Lipovac, Andreja Široki, Maja Marjančić i Roberta Milevoj furiozno i do zadnjeg daha konstruiraju i probijaju put za svoje vlastito bivanje u Victoriji – u doslovnom i prenesenom smislu. Stilistički napinjući do maksimuma bliskost i udaljenost od popa pa do opere, ova inscenacija se ne libi svoje velikodušne porcije kritičke suvremenosti.

OSVRTI

“Četvrta po redu Platforma mladih koreografa u Zagrebu otvorena je zanimljivom i izvedbeno zahtjevnom dvosatnom predstavom «Victorija Beckham ima migrenu» autorice Marjane Krajač te dramaturga Olivera Frljića. Riječ je o koreografski kompleksnom djelu na temu arbitrarnosti umjetničkog izraza te shizoidnog nesklada između medijski eksponiranih i stvarnih ljudskih tijela, s posebnim naglaskom na stalnu hiperseksualizaciju ženskog tijela. … rekla bih da već dugo nismo doživjeli koreografski ni izvođački intrigantniju plesnu premijeru, otvoreno neprijateljsku konzumerističkim mitovima.” 

Nataša Govedić, Novi list

 

“Naslov, na koji se uvijek moram nasmijati, sjajno stoji ispred angažirane i pametne, i duhovite, iznimno dobro izvedene predstave."

Maja Đurinović, Vijenac

 

“Victoria Beckham ima migrenu zavodljiv je sklop plesnog minimalizma, skrivenog iza pomiješanih značenja koje pojedini pokreti imaju s jedne strane u plesnom a s druge u svakodnevnom vokabularu, i čija se verbalizacija jako razlikuje. Na kartu višestrukih mogućnosti čitanja igra cijela predstava jer istovremeno postavlja dva bitno različita polja djelovanja. Koprodukcija Hrvatskog instituta za pokret i ples i Eksperimentalne slobodne scene vrlo je kvalitetna predstava čije je trajanje, repetitivnošću i iscrpljivanjem izvođačica, hipertrofirano s mjerom i razlogom.”

Igor Ružić, Radio 101

 

“Predstava ‘Victoria Beckham ima migrenu’ dojmljivo je otvorila Platformu. U njoj četiri izrazito snažne izvođačice osvajaju scenu koju s lijeve strane nadzire dramaturg Oliver Frljić, povremeno se uplećući davanjem uputa , a s desne strane Marjana Krajač, utipkavajući tekst sve vrijeme trajanja predstave, što čitavoj situaciji daje dojam nadzirane okoline u kojoj se ispituje ponašanje pojedinca. Victoria Beckham ima migrenu promišljena je i angažirana predstava koja uspijeva ukazati na opsjednutost kultom tijela, instrumentalizaciju seksualnosti i manipulaciju životima slavnih s upitnim zaslugama.”

Jelena Mihelčić, Vijenac

 

“Neka mi bude dopušteno usporediti dva scenska djela čije su poetike, lokacije, publike i političke orijentacije veoma različite, no zajednička im je «operna svijest», točnije rečeno senzibilitet prema visokoj artificijelnosti glasa i pokreta, prema zvuku i gesti kao «medijima» izražavanja unutarnje preokupacije lika te prema teatralnosti kao brehtijanskoj izvedbenosti ili preferiranju snažne izvođačke interpretacije nad logikom zapleta, kauzalnosti pripovijedanja, pa i gledateljskog povjerenja u «sljubljenost» lika i lica. Riječ je o opernoj režiji Mozartova Don Giovannija u zagrebačkom HNK te plesnoj predstavi u nezavisnoj produkciji pod nazivom Victorija Beckham ima migrenu, premijerno izvedenoj u zagrebačkom ZeKaeM-u, u sklopu 7. Platforme mladih koreografa. Dodatno je zanimljivo da se oba djela bave žudnjom, posebno njezinom repetitivnošću, prisilom, terorom istoga, čija pornografska mehanika zarobljuje svog vječito nezadovoljivog i vječito pohotnog konzumenta.“    

Nataša Govedić, Zarez

Autor i koreograf: Marjana Krajač

Izvođači: Larisa Lipovac, Maja Marjančić, Roberta Milevoj, Andreja Široki

Dramaturg: Oliver Frljić

Izvedbena podrška: Tamara Curić, Selma Banich

Oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez

Video support: Rodion

Realizirano kroz Hrvatski institut za pokret i ples te Platformu mladih koreografa uz podršku Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH te kreirano kroz The Adventure – Impulstanz Festival Vienna 2006.



Premijerno izvedeno u veljači 2008. godine u Teatru &TD u Zagrebu.
Trajanje: 60 min.

Koristeći Straussov operni materijal kao bazu za koreografsku aktivaciju, Arijadna na Naxosu je istovremeno i reakcija na operni prijedlog i njezina inscenacija. Dok se operni materijal raslojava u širokom afektivnom spektru predloška, a koreografski materijal fokusira na ideologije tijela, ova predstava na vrlo osobni način zatvara krug na liniji opera-koreografija-medijatizacija.  

Ariadne auf Naxos, opera s predigrom i jednim činom, prvi put je izvedena 1912. u Stuttgartu, a revidirana verzija 1916. u Beču. Straussova opera prema libretu Huga von Hofmannsthala je svojevrsan "teatar u teatru" koja na majstorski način povezuje klasičnu grčku mitologiju s commediom dell’ arte te tradiciju renesanse zapakiranu u persiflažu opernog pogona, koja na glazbenoj razini nudi izrazito upečatljivu kombinaciju intime komorne opere i velikodušnog volumena velike opere u fiktivnoj izvedbi.

OSVRTI

„Marjana Krajač pliva između dvije krajnosti i spaja ih očito uživajući u zbunjenim refleksima publike, tematizirajući otpad koji čini naš prirodni, medijski i intelektualni okoliš. Uvijek na granici pop-kulture, točnije onoga što kultura danas i jest ukoliko se zaborave nepravilni glagoli nekog mrtvog jezika, ona zapravo i nudi mentalni fitnes, angažiran upravo onoliko koliko je uspješan, bez obzira na eventualno operno predznanje. Utoliko je Marjana Krajač i radikalno plesna autorica, jer intermedijalne poveznice sustavno unosi u ples, a ne tek dodaje plesu.“

Igor Ružić, Radio 101

 

„Marjana Krajač, u Arijadni u &TD-u, radi sve što se danas može i smije, a smije se sve u, za suvremene androide, zabavnoj ljudskoj ropotarnici: što je mit, umjetnost, autorsko djelo, etika, emocija, komunikacija, nadahnuće, katarza?“

Maja Đurinović, Vijenac

 

“Arijadna na Naxosu (Ariadne auf Naxos) Marjane Krajač predstava je koja je izazvala najviše oprečnih mišljenja i angažiranih diskusija. Pitanje (de)konstrukcije ženskog lika unutar autorske metodologije, odnos prema popizmu i masovnim medijima, zatrpanost informacijama i njihova devalvacija, citatnost koreografskog materijala, zagušenost izvedbe znakovima i drugo čine predstavu kontroverzom godine.”

Iva Nerina Sibila, Kulisa.eu

 

Autor, koncept i koreografija: Marjana Krajač

Izvode: Andreja Široki, Kiko Lukčec, Iva Korenčić

Dramaturgija: Ivana Karačonji

Suradnja na projektu: Kirsten Burger / Oper Dynamo West (Berlin)

Oblikovanje prostora: Filip Tadin

Kostimi: Katarina Fišter

Ton: Miroslav Piškulić

Video obrada: Rodion

Oblikovanje svjetla: Miljenko Bengez

Grafički dizajn: Gordan Karabogdan

Realizirano uz podršku Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba, Ministarstva kulture RH i Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu.  

Koprodukcija: Teatar &TD – CIIU – Studentski centar u Zagrebu

Selektirano za Enhanced danceWEB Europe Contemporary Dance Coproduction Programme – with the support of the Culture 2000 programme of the European Union within the frame of Enhanced danceWEB-Europe