30.7.2015.
UTOPIJA ORGANIZACIJE, srpanj-kolovoz 2015.: U potrazi za drugim plesovima

Kako pokret nestaje u prostoru / mikro-razine svjesnosti tijela / senzorij tijela (temperature, teksture) / tijelo koje misli samog sebe / zastoj / arriving in presence / tijela koja misle sama sebe zajedno, bez medijatora u jeziku / monolit / autonomija vlastitog iskustva imati pravo na to iskustvo.

_____________

u ovom ljetnom izdanju donosimo vam uvid u procesnost rada kroz pokret, koji se svojom autonomijom u tjelesnom i umjetničkom aspektu izdvaja kao zasebna fizička praksa – ujedinjena pod nazivom OSJETLJIVI PLESOVI, koja je započela u svibnju 2013. godine.

Svaka sesija jedinstveni je i zaokruženi plesni događaj, strukturiran u prostoru i vremenu, čija akumulacija u zadatom vremenskom okviru stvara serije diferenciranih plesova. Plesovi su formatirani zadatkovno, definirani različitim artikulacijama plesnih tijela koje svakoj sesiji daju drugi značenjski pristup. Kretanje primarnih ideja se upinje u cjelokupni pokret, u ples određen parametrima prostora, vremena i osjetilnosti te svojevrsnom primarnom metafizikom u kojoj se tijelo želi kretati i želi biti pokrenuto.

Svako tijelo svojom vlastitom poviješću ulazi u dijalog s ovako postavljenim parametrima te ulazi u dijalog s drugim tijelima u prostoru, dajući autonomiju sebi i drugima – stvarajući krajolik pod zajedničkim nazivnikom povijesnosti vlastitog pokretanog tijela i njegovog su-bivanja s drugim tijelima. Pitanje porijekla, povijesnosti, otvorenih metafizičkih pitanja, dinamike svakog osobnog tijela u artikulaciji, ovdje postaje primarni značenjski produkt koji svaku sesiju čini autonomnim i dovršenim umjetničkim izrazom.

Prva sesija OSJETLJIVIH PLESOVA, u trajanju od pet uzastopnih dana, odvila se u svibnju 2013. godine, na poziv koreografkinje Marjane Krajač, a uz sudjelovanje plesnih umjetnika Ide Jolić, Irene Mikec, Martine Rožić, Irene Tomašić, Sonje Pregrad, Aleksandre Mišić, Katarine Rilović i Pavla Heidlera.

Plesne sesije, koje će se s vremenom razviti u zasebnu fizičku praksu, kreirale su osim toga i svojevrstan kamenolom različitih koreografskih protokola. Plesne sesije, svojevrsni plesni katalog i koreografske sesije, koje se onda pojačano naginju pitanjima strukture, prošle su u protekle dvije godine razgranat razvojni put. Transferirane i razvijane dalje putem radionica i sesija u različitim europskim festivalima te putem razvoja koreografskih protokola finalnih izvedbenih radova – od kojih je najmarkatniji (u smislu sesijskog porijekla) koreografski duracijski rad Varijacije o osjetnom, što sugerira i sam naziv rada.

Činilo nam se u ovom trenutku zanimljivo, pune dvije godine nakon prve sesije, osvrnuti se na tu prvobitnu sesijsku mikro-povijesnu knjigu i osjetiti različite jeke koje je ona, na ovaj ili onaj način, proizvela.
Pozvali smo plesnog umjetnika Pavla Heidlera, sudionika prve sesije u svibnju 2013. godine (s kime dijelimo plesno iskustvo koreografskih protokola još iz rada Simple Life, u godini 2009., Festival plesa i neverbalnog kazališta u Savičenti), da se osvrne na neke od ideja koje su sesije možebitno otvorile.

Želimo vam svima ugodno i odmorno ljeto
i vidimo se ponovno u rujnu s novim Utopijama i utopijama.

_____________

U POTRAZI ZA DRUGIM PLESOVIMA:
bilješke o prvim sesijama Osjetljivih plesova

Ples je medij koji mi je trenutno najzanimljiviji zbog činjenice da su njegov razvoj i njegovo postojanje omogućile generacije osoba koje se na različite načine bave odnosom sebe i tijela, odnosom misli i anatomije, zatim tijela u prostoru i vremenu (koji su dijeljeni, zajednički). Mene zanima pojam plesa koji nosi, odnosno defeinira rad generacija umjetnika koji se bave odnosom sebe s vlastitom tjelesnošću, te plasiranjem pitanja tjelesnosti u javnost.

Prve sesije čijem nastajanju prisustvujem dopuštaju mi da u odnosu s određenim para-koreografskim zadatkom zadržim potpunu autonomiju po pitanju načina na koji ulazim u rad, načina na koji razvijam rad – a koji definira kombinacija mog odnosa s vlastitom tjelesnošću i pokretanjem iste, te odnosa mene i moje pokrenute tjelesnosti s interesima koreografske navigacije. Čini mi se bitnim razvijati rad u kontekstu odnosnog; drugim riječima, razvijati rad koji se pri svakom koraku odnosi; drugim riječima, rad čija definicija ovisi o odnosu dvaju ili više osoba, od koje svaka osoba zadržava pravo na slojevitost (ili višeznačnost) – upravo iz razloga što takav rad u svojoj definiciji valorizira činjenicu da nastaje iz kombinacije, a ne singulariteta.

Zanimljiva je u tom kontekstu bila postavka sesija: da je moja (plesačeva) odgovornost bila zadržana u artikulaciji načina na koji pokrećem tijelo, ali ne i u odgovornosti prema izgledu pokreta (koji je uvijek nužna nuspojava rada plesača). Predati se načinima artikulacije pokreta u plesu, umjesto brizi o vlastitom izgledu način je koji potpuno odgovara mom izvođačkom svjetonazoru. Ono što mi je bilo osobito intrigantno je i pozicija koreografa-gledatelja koji svojim gledanjem (gledanjem u smislu specifičnog fokusa gledanja) omogućuje nastajanje nekog drugog plesa. Zanima me što taj drugi ples čini vidljivim; kakvu tjelesnost, kakvu organizaciju, kakve međuljudske odnose, kakav način bivanja tjelesnim u zajednici? Zanima me kakvo gledanje čini nastajanje drugog plesa mogućim? Te kakav drugi odnos ples i njegovo gledanje mogu stvoriti, ili već stvaraju između plesača i gledatelja [ako odnos koji stvaraju nije (isključivo) baziran ili već definiran po već poznatim (klasičnim, modernim, post-modernim i ostalim prepoznatljivim) postavkama].

U potrazi za drugim i drugim plesovima kontinuirano prepoznajem načine na koje oni nastaju. Čini mi se da ono što je zajedničko svim autorima tako postavljenih plesova s kojima sam imao prilike raditi jest da su ti plesovi gledani s puno strpljenja koje je informirano željom za nalaženjem drugosti. Možda jedne specifične vrste drugosti koja je snažnija od frustracije koja se neizbježno događa tijekom istraživanja?

Nastavljajući ovu misao dalje, krećem od postavke da je frustracija sastavni dio istraživanja baš zbog toga što se bavimo potragom za drugosti; potragom za alternativnim društveno-politično-tjelesnim poretkom unutar nečega što nam je već poznato, ili pak nečega što nam je navodno poznato (nečega što se nalazi mjestimice i uzduž kontinuiranog pitanja Što je ples?). Drugim riječima, ako se željeno istraživanje provodi unutar konglomeracije sistemskih poredaka koji su svi već prisutni i donekle poznati odnosu čovjeka sa svojom tjelešnošću, odnosu koji je prepun navika kojih je iznimno lako ne biti svjestan - moje pitanje jest: kako prepoznati, izdvojiti i valorizirati one specifične karakteristike drugosti za kojima tragamo – pogotovo ako ili kada su one suptilne, tihe; pogotovo ako se nalaze u načinu, a ne izgledu; pogotovo ako neznamo što one jesu unaprijed; pogotovo ako znamo da će se tijekom traganja neminovno javiti i frustracija? Kako ustrajati?

_____________


U svibnju 2013. godine imao sam priliku prisustvovati prvoj seriji sesija u trenutku u kojem moj radni život biva opčinjen umorom inspiriranim godinom dana koju provodim ulazeći u radne procese (i izlazeći iz njih) s koreografima s kojima ne dijelim interesne točke ili intersna područja, s čijim načinima rada se (ipak) ne slažem, te s kojima ne uspijevam uspostaviti komunikaciju baziranu na uzajamnom interesu u rad drugoga. Rad na sesijama omogućuje mi upravo to: omogućuje mi uspostavu odnosa s vlastitom tjelesnošću i pokretanjem iste, te uspostavu odnosa mene i moje pokrenute tjelesnosti s interesima koreografske navigacije izvana. Prakticiranje i vježbanje takvog odnosa na mene ostavlja dojam koji kasnije tražim u svim profesionalnim odnosima u koje se upuštam.

Najzanimljivije pitanje koje mislim da uspostava takvog odnosa postavlja jest: kako artikulirati autorstvo u kontekstu estetskog te kako ga re-artikulirati. Odnosno: kako ga prepoznati, kada je ono sada pitanje odnosa plesačevog s vlastitim tijelom te plesačevog odnosa s koreografskom navigacijom inspiriranom ili kontekstualiziranom koreografskim interesom, te odnosa navedenog s gledateljem? Može li se autorstvo uopće prepoznati ili ga se sada treba prepoznavati? Može li autorstvo ostati pitanje trenutka i odluke, ili ono mora postati pitanje trajanja i odnosa; svih odnosa istovremeno? Te kakve bi posljedice na komunikaciju plesa i njegove estetike promjena u artikulaciji autorstva mogla imati?

_____________

Sesije kojima prisustvujem na mene ostavljaju snažan dojam koji mi s vremenom daje… pa i opravdava osjećaj sigurnosti u trenucima u kojima inzistiram (tijekom uspostave svakog sljedećeg profesionalnog odnosa, na primjer) na zadržavanju vlastitog prava da se uvijek u stvaranju plesova bavim i stvaranjem (omogućavanjem postajanja) njihove drugosti. Osjećam odgovornost prema podržavanju (i zahtijevanju na) zastupljenosti takvog načina rada (kakvim se bave oni koji rade na drugosti; kojim se bave oni koji tragaju za drugosti). U trenutku u kojem se ulazi u trag načinu koji bi mogao omogućiti tjelesnu artikulaciju alternativnog društveno-politično-tjelesnog poretka unutar nečega što nam je već poznato – odgovornost prema potencijalnom pronalasku takvog načina rada čini mi se kao apsolutni prioritet.

Pavle Heidler
http://pavleheidler.wordpress.com/

_____________

Što radimo u srpnju i kolovozu?

Radionica OSJETLJIVIH PLESOVA
6. – 11. srpnja 2015. – sesije OSJETLJIVIH PLESOVA na festivalu Notafe / Viljandi, Estonija.

Radna rezidencija
29. lipnja – 3. srpnja 2015.: umjetnička rezidencija za razvoj novog rada (Zagrebački plesni centar, Ilica 10).
24. kolovoza 2015.: umjetnička rezidencija, početak završne faze razvoja novog rada (Zagrebački plesni centar, Ilica 10).