Dragi prijatelji,
i u veljači nastavljamo sa serijom razgovora sa suradnicima, umjetnicima i kolegama s kojima dijelimo radni i misaoni prostor, a danas nam je svoj izuzetno zanimljivi rad i istraživanje predstavila autorica i redateljica Tea Tupajić. Povod razgovoru je njen aktualni rad pod nazivom The Disco, premijerno izveden prije nekoliko mjeseci u kazalištu BIT Teatergarasjen Bergenu, a koji je prije par tjedana gostovao u Amsterdamu.
_____________
UMJETNOST KAO UNAPRIJEĐENA METODA ISPITIVANJA
Tvoj novi rad The Disco premijerno je izveden u listopadu 2015. godine, u kazalištu BIT Teatergarasjen u norveškom Bergenu. Kao rad u nastanku predstavila si ga i u prosincu, u Multimedijalnom institutu u Zagrebu, pod nazivom Umjetnost obmane, a koji je dio većeg projekta pod nazivom By Way of Deception Thou Shalt Wage War. O čemu je projekt i kako je nastajao?
Umjetnost obmane je projekt na kojem sam radila od 2013. do 2016. godine i bavi se usporedbom rada agenata tajne službe i rada umjetnika. Za projekt je značajan način na koji sam dobila inspiraciju i impuls za početak rada. 2013. godine bila sam pozvana da na festivalu Under the mountain u Jeruzalemu predstavim izdanje časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija naslovljen Imunitet umjetnosti, koje sam uredila. U tom izdanju postavljam pitanje Koje je subverzivne akcije moguće izvršiti isključivo stavljajući ih u okvir umjetničkog djela? odnosno, razvijam ideju o sivoj zoni između umjetnosti kao jedinog polja ljudskog djelovanja koje ima simboličku i zakonsku privilegiju da može stvoriti samo svoju definiciju – i ilegalnih aktivnosti. Pri izlasku iz Izraela, na Ben Gurion aerodromu u Tel Avivu, zaustavilo me osoblje osiguranja. Mislila sam da će uslijediti rutinski razgovor, sličan onome kada ulazimo u SAD i kada je dovoljno reći da si umjetnik (ili iz mog iskustva izvedbene umjetnice reći da si an entertainer) i tako odagnati svaku sumnju u ikakvo subverzivno djelovanje. Ovdje se međutim radilo o dvosatnom razgovoru o mojim umjetničkim projektima i taj razgovor je bez sumnje najzanimljiviji razgovor o umjetnosti koji sam ikada vodila. Razgovarali smo o granicama i cenzuri u umjetničkom djelu, političnosti umjetnosti i figuri umjetnika kao ultimativne prijetnje stabilnosti političkog sustava. Osim tematski, to me iskustvo fasciniralo zbog vještine kojom su agenti vodili razgovor sa mnom; u smislu razine izvedbe: prvenstveno u afektivnim i manipulacijskim metodama te u naizgled beskrajnim tehnikama improvizacije. Kao rezultat tog iskustva, čim sam sletila na prvo odredište pisala sam festivalu Under the mountaini predložila projekt u koji bih kao suradnike i izvođače pozvala pet bivših i sadašnjih agenata izraelskih tajnih službi Mossad i Shin Bet. Uslijedile su dvije godine rada koje je gotovo nemoguće opisati u sažetim crtama. Trebalo je gotovo godinu dana da bismo pronašli petero agenata koji bi htjeli sudjelovati u projektu. Jedan od sigurnosnih uvjeta je bio da se niti završna predstava niti bilo koji dio procesa ne smije dokumentirati u bilo kojem obliku. Mjesta sastanaka odnosno proba (ako se to uopće više može tako nazvati) bila su odabrana od strane agenata i uključivala su probe tj. sastanke u McDonaldsu u najprometnijem trgovačkom centru u Tel Avivu, usamljenu klupu na plaži, kafić u blizini američke ambasade (ali samo od 6:30 do 8:00 sati ujutro). Radilo se o kontinuiranom propitkivanja granica onoga o čemu možemo govoriti u umjetničkom djelu. Vrlo često u zemljama zapadnog svijeta smatramo da sloboda govora rezulira irelevantnošću i benignošću bilo kojeg umjetničkog djela. U ovom projektu po prvi puta sam se susrela sa shvaćanjem umjetnosti kao nečeg potencijalno opasnog. Tematski gledano, zanimljiva je uloga umjetnika u radu tajnih službi i u tom smislu u razvijanju tehnika ratovanja. Primjerice, ne samo da je veliki broj agenata Mossada učio glumu u studiju Lee Strassberga već se najuspješnijim lažnim identitetom smatra onaj umjetnika. Projekt je predstavljen samo jednom, i to u Tel Avivu, u formatu između durational performancea i instalacije. Publici je bilo ponuđeno pet imerzivnih situacija u kojima su agenti demonstrirali specifične tehnike koje upotrebljavaju u svom radu, a situacije su se odvijale u pet odvojenih prostorija galerije kroz koje su se mogli kretati kako žele u razdoblju od šest sati.
The Disco je u siječnju ove godine gostovao u Amsterdamu, a u recenziji tih izvedbi Marijn Lems piše: “Optimalnim korištenjem mogućnosti kazališta Tea Tupajić nudi fascinantan uvid u dinamiku moći ispitivanja i način na koji se unutar toga instrumentalizira ljudska toplina.” Što je u srži predstave?
The Disco je dio projekta Umjetnost obmane. Kako se cijeli projekt bavi upotrebom umjetnosti i umjetničkih sredstava u radu tajnih službi, The Disco je zvučno svjetlosna instalacija u kojem se pobliže bavim upotrebom pop i elektronske glazbe u tzv. unaprijeđenim metodama ispitivanja. Te metode nastaju nakon zabrane fizičkog zlostavljanja zatvorenika, odnosno kao njegova alternativa. Sam rad je naziv dobio po prostoriji u Guantanamu nazvanoj the disco, u kojoj su optuženici izloženi glasnoj (većinom popularnoj) glazbi kroz dulje vremensko razdoblje. U ovom me je radu zanimala ne samo aproprijacija glazbe i njena upotreba u suvremenim metodama ratovanja već i stvaranje situacije u kojoj gledatelj prolazi kroz dva, za zapadno društvo zrcalna i imerzivna tjelesna iskustva. Jedno je svima poznato intenzivno iskustvo glazbe i plesa u disko klubu, a drugo je iskustvo te iste glazbe, odnosno zvučnog materijala kao instrumenta psihičkog nasilja.
Rad koristi izuzetno zanimljivu metalnu svjetlosnu instalaciju koja je nastala u jednoj zagrebačkoj garaži s velikim brojem automobilskih prednjih svjetala. Tvoj kolega uz jednu fotografiju dokumentacije na društvenim mrežama duhovito kaže da je čovjeku u dućanu pokupovao sva svjetla koja je imao. Tko je inovativna električarska ekipa i kako je nastala instalacija?
Inovativna ekipa koja je osmislila i izradila instalaciju nije ekipa električara iako bi nakon 3 mjeseca intenzivnog elektičarskog rada vjerojatno mogli dobiti počasnu diplomu FERa! Šalu na stranu, radi se o mojim kolegama, inače profesionalnim snimateljima i oblikovateljima svjetla: Draganu Šiši i Luki Matiću. Obzirom na to da The Disco stvara intenzivno tjelesno iskustvo, veliki dio rada je bio upravo svjetlo. Anegdota koju spominješ je stvarna jer smo za izradu instalacije upotrijebili direktno svjetlo, a za to su nam bile potrebne leće automobilskih svjetala. Tako da smo u jednom trenutku kupili sva prednja, duga svjetla za Golf ne samo u toj trgovini već u cijeloj državi. Moja iskustva u medijima izvan kazališta su do tada bila vezana za medij video instalacije i zvučne instalacije. Ovo je bio prvi fizički objekt koji sam uz pomoć kolega izradila i prvi put da sam napravila nešto što se nakon što je završeno više ne može modificirati.
U prosincu 2014. godine si u Zagrebačkom kazalištu mladih premijerno predstavila rad Varijete Europa (Orfej). U predstavi sudjeluje četvoro ljudi koje si u različitim prilikama osobno upoznala: ekonomistica, liječnik, agent osiguranja i porezni inspektor. Kako su primljene izvedbe i koji su tvoji dojmovi iz tog procesa?
Varijete Europa (Orfej) je prva predstava na kojoj sam radila u okviru institucije gradskog kazališta; Zagrebačkog kazališta mladih. U tom smislu je bilo izazovno i novo raditi na predstavi koja bi trebala moći privući tzv. širu publiku i to više dana u tjednu, a ipak raditi u metodologiji i okviru vlastitih interesa. Moji dojmovi iz procesa su pozitivni jer su mi prvenstveno ulili nadu u otvorenost gradskih kazališta ne samo drugačijim izričajima nego i mnogo bitnije: drugačijim metodama rada. Primjerice, klasični oblik produkcije u gradskom kazalištu predpostavlja rad koji traje 8 do 10 tjedana i uključuje svakodnevne probe s ansamblom i rad koji većinom polazi od teksta. Ovdje je gradsko kazalište otvorilo vrata ne samo izvođačima (koji ni nisu izvođači, već osobe koje sam slučajno upoznala) već i drugačijoj dinamici rada. Naše su se probe odvijale kroz osam mjeseci ali svega par puta tjedno. Istovremeno mi je kazalište dalo mogućnost rada na scenografskom elementu do kasno u noć, u prostoru inače namjenjenom za glumačke probe.
Tragom te misli svakako bih spomenula i The Curator’s Piece (Suđenje umjetnosti) koji je nastao u suradnji s Petrom Zanki, a koji ste premijerno izvele u listopadu 2012. godine u Teatru &TD na festivalu Perforacije. Radi se o jednom od najintrigantnijih radova tog žanra koji je potekao od domaćih autora, a gostovao je od tada na nizu festivala. Kako se rad razvijao kroz različite kontekste u kojima je izvođen?
The Curators’ Piece se bavi ulogom i procesima proizvodnje i prezentacije suvremenih izvedbenih umjetnosti. Izvele smo ga u kontekstu mnogo različitih europskih zemalja i u SAD-u. Dramaturška i tematska osnovica rada je prijedlog suđenja umjetnosti u kojem sudjeluju odabrani kustosi europskih i američkih festivala. Za svaki grad odnosno kontekst u kojem predstava gostuje, stvaramo tematski novu verziju, koja propituje djelovanje kustosa, njegovog festivala ali i šireg pozicioniranja umjetnosti u društvu, upravo u tom geografsko-političko-kulturnom prostoru. Ipak, rekla bih da se rad razvijao više kroz vrijeme nego kroz prostor u kojem je izvođen. Kada smo 2010. godine otvorile temu tržišta umjetnosti i pojma kustostva u izvedbenim umjetnostima uopće, naišle smo na negativne reakcije. To je bilo razdoblje u kojem je dominirala potraga za političkim unutar estetskih odluka. Primjerice, to je bilo razdoblje emancipiranog gledatelja, stvaranja kazališta politički umjesto političkog kazališta. Naša kritika smatrana je skoro bogohulnom jer je na vrlo direktnoj razini kritizirala političke osnove proizvodnje u našoj vlastitoj tvornici. To je najočitije u tome koliko je teško bilo uvesti pojam kustosa. Nitko od kustosa nije želio biti nazvan tim imenom, što je klasični primjer izbjegavanja imenovanja u cilju prikrivanja pozicije moći, već su radije htjeli biti shvaćeni primjerice kao most između umjetnika i publike. Danas, samo šest godina kasnije, sa studijima kustostva koji niču u mnogim europskim gradovima, to se čini nezamislivim. Stvari se očigledno jako brzo mijenjaju.
Kada si 2013. godine sudjelovala na našem simpoziju održanom u programu Tjedna suvremenog plesa pod nazivom Danas nisam umrla tako lijepo, a u okviru razgovora koji se bavio svojevrsnom metafizikom slike, podijelila si s nama svoja iskustva kazališnog umjetnika o praksama gledanja. Što ti pitanje posredovanja slikom znači danas i koji tip gledanja bi sugerirala svojoj publici?
Zanimljivo pitanje, koje bih voljela proširiti na pitanje različitih načina gledanja i recepcije različitih izvedbenih formata i možda povezati s prije spomenutim pojmom emancipiranog gledatelja. Smatram da se trenutno nalazimo u vrlo dinamičnom i zahvalnom trenutku u smislu razvoja gledatelja. Gledatelji su danas izloženi i pozvani da participiraju u formatima s različitim pravilima i zahtjevima komunikacije. Ne samo u polju umjetnosti već i u svakodnevnom korištenju društvenih medija, foruma itd. Nedavno sam čitala knjigu Dorothee von Hantelman nazvan Izložba: Politika jednog rituala, koju bih svakako preporučila. Autorica analizira povijest formata izložbe kroz povijest razvoja (građanskog) subjekta. Smatram da sada, očitije nego možda ikada prije, možemo promatrati gledatelja kao subjekt oblikovan izazovnim modusima prezentacije i komunikacije u svakodnevnom životu te koji je i u situaciji prisustva estetskoj okolnosti (izložbe, predstave, koncerta) otvoren novim, neuobičajenim pravilima točno tog događaja u kojem sudjeluje i koji će ih vrlo lako razumjeti i stvoriti svoj odnos prema njima. Tako da bih rekla da danas definitivno imamo emancipiranog gledatelja kojeg smo se početkom milenija toliko trudili definirati i stvoriti.
Živiš u zagrebačkoj Dubravi no moj je dojam da si zapravo rijetko u Zagrebu. Osim za umjetnika očekivanih radnih putovanja, kako doživljavaš sve intenzivniji osjećaj nužne mentalne emigracije lokalnih umjetničkih snaga?
U svakom radu mi je neizmjerno važno raditi u i s konkretnim društveno-političkim kontekstom u kojem se rad prikazuje. To često znači da za svaki grad u kojem prikazujem rad radim i posebno istraživanje. Ono uključuje od kulturno-političkog istraživanja do razgovora s umjetnicima, teoretičarima, filozofima i kustosima iz tog grada. Na tome inzistiram ne samo zbog prirode rada već i zbog kritike produkcije i prezentacije suvremenih umjetnosti te problema koje ona ima s komunikacijom u konkretnoj sredini u kojoj nastaje i u kojoj se prikazuje. Čini mi se da zbog globaliziranih produkcijskih uvjeta, suvremena izvedbena umjetnosti vrlo često nastaje u vakuumu, gdje je potpuno svejedno prikazuje li se nešto u Tokyu ili u New Delhiju. U tom bih smislu možda radije govorila o mentalnom beskućništvu, nego o mentalnoj emigraciji. Istodobno, osjećam se vrlo vezana i uvjetovana, što estetički, što biografski i intimno, dijelom svijeta iz kojeg dolazim. Osjećam da svako pitanje koje u radu postavljam može postaviti samo osoba s područja bivše Jugoslavije, sa svim implikacijama koje su u to upisane.
Razgovarala: Marjana Krajač