PROSTOR KAO IZVEDBENA DIJALEKTIKA
Kako je izraz ‘prostor’ toliko opterećen uobičajenim razumijevanjima te se vrlo teško otrgnuti doslovnom poimanju prostora, način na koji ples nanovo upisuje prostor te ga povratno parametrizira otvara čitavu listu novog razumijevanja prirode prostora.
Na sučelju političkog, metafizičkog i materijalnog – prostor je sam po sebi transformabilni agregator. Predočenje idejne teksture prostora putem razmatranja kroz pokret, proizvodi naznake o ideji pokreta-prostora. U tom sklopu, pokret je onoliko prostor koliko je prostor idejno transformabilan, a prostor se otvara kao neograničeni afirmator pokreta. U središtu tog transfera tijelo samom sebi omogućuje iskorak izvan granica jednokratnog biografskog narativa i otvara se prema prostoru razumijevanja širih fenomena materijalnih pojava kroz prizmu nematerijalnog.
Kad bismo rekli nešto o relacijama pokreta i prostora – izrekli bismo nešto vrlo ograničeno i skučeno. Banalizacija tijela kao fenomena u relaciji ograničava njegovu sveobuhvatnu artikulaciju. Pokret nikada nije samo u relaciji s ili naspram prostora: prostor u tom smislu već zapravo jest pokret kao što je i pokret – pokret, koji povratno iz sekunde u sekundu konstruira ideju konkretnog prostora.
Naseljavanje našeg idejnog pejzaža određenom idejom o materijalnom prostoru time postaje i pitanje političkog razumijevanja bilo kojeg prostora. Za razliku od utopijskog razmišljanja o kulturom dokinutim prostorima, u smislu koji cilja na ono što prostor može postati, ova dijalektika inzistira na ideji o onome što prostor već doista jest. To što prostor sam po sebi jest ne može ni pod kojim uvjetima biti otuđeno ili zaposjednuto ako ono idejno prostora-pokreta uvijek iznova biva afirmirano.
Trajanje: 60 minuta
Svaki pokret, svako stanje ljudskog tijela neposredno je uvjetovano protokolima koje upogoni prostor u kojem tijelo biva. Povratno, kinestetička tenzija faktičkog prostora omogućava tijelu njegovo referentno polje. Nikad iscrpljeni pogon tijela-prostora u svojoj afirmativnoj proizvodnji uvijek novih opcija govori o mogućnosti kreiranja jednog šireg perceptivnog polja u kojemu je svaka apstrakcija dostupna. Tijelo i prostor naizmjenice afirmiraju svoju faktičku pristutnost i odsutnost, a slojevi neprekidnog obnavljanja i preslagivanja onoga što je fizički prisutno i onoga što će kinestetička tenzija upogoniti kreira teritorij izvedbe.
Arhitekturni, zamišljeni ili ideološki prostori pune se alatima različitih modusa koreografskog promišljanja. Forenzikom uvjeta koji su uopće omogućili prvobitni prazan prostor, kao što su institucionalni okviri, fizički uvjeti prostora, edukacijske procedure, tijek financijskih sredstava, logika odgovornosti, raspodjela rada… prošli smo kroz različite strukturalne pejzaže od kojih je sačinjena osnovna potka koreografskog rada. Dobivenu faktografiju koja je na razmeđi osobnog i sustavnog inducirali smo povratno u koreografsku strukturu stvarajući polje kinestetičkog angažmana koje reagira na trenje s ideološkim sedimentima i materijalnim infrastrukturama.
Umjesto sagledavanja koreografskog procesa u linearnoj perspektivi nastanka, ova predstava upogonjuje sve dijelove procesa simultano oblikujući specifičan format između osobne povijesti, povijesti prostornog sustava i ekscesa fikcije.
Predstava je nastajala u Berlinu i Zagrebu, a u njoj sudjeluju plesni umjetnici Lysandre Coutu-Sauvé, Jacob Peter Kovner, Chloé Serres i Ana Rocha.Koncept, koreografija: Marjana Krajač
Izvode: Lysandre Coutu-Sauvé, Jacob Peter Kovner, Chloé Serres, Ana Rocha
Dramaturgija: Marko Kostanić
Oblikovanje svjetla: Duško Richtermoc i Marjana Krajač
Video-obrada: Bojan Gagić
Grafičko oblikovanje: Valentina Toth
Realizirano uz podršku Uferstudios / Tanzfabrik Berlin, Zagrebačkog plesnog centar, Hrvatskog instituta za pokret i ples, Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.
Uz podršku projekta Choreoroam Europe 2011 partnera CSC Bassano del Grappa / Opera Estate Festival, The Place London, Rotterdam Dansateliers, a-2/Certamen Choreography Paso de Madrid i Hrvatskog instituta za pokret i ples.
“Za mene je način na koji filmska zona snimljenih proba uspostavlja odnos s plesačicom na sceni, baš kao što uspostavlja i odnos s publikom, iznimno vrijedno svjedočanstvo o međusobnom slušanju, promatraju, učenju i suistraživanju prostorne »neomeđenosti« svih koji se s ovom izvedbom susreću.”
Nataša Govedić, Novi list
“Ono što iz takvoga procesa rada proizlazi integriranost je koncepta i plesnoga materijala, zapisanoga i otplesanoga, olovke koja ostavlja trag na papiru i tijela koje se upisuje u prostor pokusne dvorane, u projekciju, ili tijela koje se dodiruje sa zidovima, podom dvorane za izvedbe. Marianne Van Kerkhoven svoj je sada već kultni tekst o dramaturgiji u plesu naslovila Gledati bez olovke u ruci, nastavljajući se na misao Paula Valéryja kako je „između gledanja bez olovke u ruci i i gledanja uz istodobno crtanje ogromna razlika“ te smješta posao dramaturga u onu prvu kategoriju gledatelja. Za plesače Marjane Krajač možemo reći da plešu istodobno razmišljajući o onome što će zapisati, da, metaforčki, plešu s olovkom u ruci.”
Katja Šimunić, Kulisa.eu
“I u slučaju Susan Sontag i u slučaju Marjane Krajač, bez obzira na razlike u rukopisima i medijima, bilježenje stvaralačkog procesa ujedno dijeli s čitateljima ili gledateljima potrebu autorica za vrstom discipline koja se ne svodi na primjenu već naučenih pravila, već discipline koja preskače ispraznu – pomodnu, važeću, općeprihvaćenu – terminologiju, zahtijevajući nove vrste pozornosti, pa onda svakako i nove pokušaje artikulacije vlastitih parametara suvremenog plesa/pisanja.”
Nataša Govedić, Zarez
Trajanje: 55 minuta
Ovo je druga verzija predstave PRIRUČNIK ZA PRAZNE PROSTORE, a kreirana je za simpozij Broken Performances: Time and (In)Completition. Podložna različitim formatima, u ovoj verziji podnaslova ULAZAK U PREDSTAVU, kreiraju se specifični, aktualni fokusi koreografske teme.
Svaki pokret, svako stanje ljudskog tijela neposredno je uvjetovano protokolima koje upogoni prostor u kojem tijelo biva. Povratno, kinestetička tenzija faktičkog prostora omogućava tijelu njegovo referentno polje. Nikad iscrpljeni pogon tijela-prostora u svojoj afirmativnoj proizvodnji uvijek novih opcija govori o mogućnosti kreiranja jednog šireg perceptivnog polja u kojemu je svaka apstrakcija dostupna. Tijelo i prostor naizmjenice afirmiraju svoju faktičku pristutnost i odsutnost, a slojevi neprekidnog obnavljanja i preslagivanja onoga što je fizički prisutno i onoga što će kinestetička tenzija upogoniti kreira teritorij izvedbe.
Arhitekturni, zamišljeni ili ideološki prostori pune se alatima različitih modusa koreografskog promišljanja. Forenzikom uvjeta koji su uopće omogućili prvobitni prazan prostor, kao što su institucionalni okviri, fizički uvjeti prostora, edukacijske procedure, tijek financijskih sredstava, logika odgovornosti, raspodjela rada… prošli smo kroz različite strukturalne pejzaže od kojih je sačinjena osnovna potka koreografskog rada. Dobivenu faktografiju koja je na razmeđi osobnog i sustavnog inducirali smo povratno u koreografsku strukturu.
Umjesto sagledavanja koreografskog procesa u linearnoj perspektivi nastanka, ova predstava upogonjuje sve dijelove procesa simultano oblikujući specifičan format između osobne povijesti, povijesti prostornog sustava i ekscesa fikcije.Koncept, koreografija, izvedba: Marjana Krajač
Dramaturgija: Marko Kostanić
Izvode: Lysandre Coutu-Sauvé, Jacob Peter Kovner, Chloé Serres, Ana Rocha
Oblikovanje svjetla: Duško Richtermoc i Marjana Krajač
Video-obrada: Bojan Gagić
Grafičko oblikovanje: Valentina Toth
Realizirano uz podršku Uferstudios / Tanzfabrik Berlin, Zagrebački plesni centar, Hrvatski institut za pokret i ples, Gradski ured za kulturu grada Zagreba i Ministarstvo kulture RH
Uz podršku projekta Choreoroam Europe 2011 partnera CSC Bassano del Grappa / Opera Estate Festival, The Place London, Rotterdam Dansateliers, a-2/Certamen Choreography Paso de Madrid i Hrvatskog instituta za pokret i ples.