“Kako se izvedbom pokazuje, moguće je odrediti troškovnik ulaganja u formiranje umjetnika, no njegova je vrijednost ili vrijednost njegova rada višak koji se otima kontroli.”
Ivana Slunjski, Kulturpunkt.hr
_____________
Dragi prijatelji,
u ovom mjesecu uronili bismo u temu umjetničke vrijednosti i njezine (ne)mjerljivosti kroz prizmu rada koreografkinja i autorica Marjane Krajač i Sonje Pregrad u predstavi specifičnog izvedbenog formata pod nazivom VRIJEDNOST JE DINAMIČNI SUVIŠAK SVAKE FUNKCIJE. Autorice se u tom radu bave objektifikcijom subjekta u njegovoj vrijednosti postavljajući pitanja što je to što treba nastati, što je to što se gleda i kako se simbolička vrijednost rada otima svakoj cjenovnoj, proizvoljnoj i proizvodnoj kontroli.
Razgovarali smo sa Sonjom Pregrad te vam ovaj mjesec donosimo radni intervju o nekim aspektima ovog zajedničkog rada.
Predstava je odabrana za ovogodišnji program Hrvatskog kazališnog showcasea kojeg godišnje organizira HC-ITI, te je u programu 17. travnja 2015. u 18:00 sati, u Zagrebačkom plesnom centru (Ilica 10) na koju vas srdačno pozivamo.
_____________
VRIJEDNOST U UMJETNOSTI, UMJETNOST U VRIJEDNOSTI
U prostorima diljem svijeta postoje ljudi koji nešto rade. Oni tipkaju po kompjuterima, koriste razne alatke: pišu, stvaraju, kreiraju. Oni su često u tome na neki način u osami. Umjetnici su često u osami i u pogledu vlastite valorizacije u njenom najširem smislu, stoga nam Sonja u formi kratkog razgovora dijeli svoje vlastito iskustvo kroz elaboraciju procesa nastanka izvedbe rada Vrijednost je dinamični suvišak svake funkcije.
Kako je izgledao zajednički rad između Marjane i tebe na rezidenciji u Performing Arts Forumu u St. Ermeu?
Suradnja s Marjanom je započela 2012. godine mojim izvedbenim prilogom na konferenciji Koliko vrijedim – od valorizacije od plesa, posredstvom Skype-a iz berlinskog Uferstudija u Zagrebački plesni centar. Ne slučajno, nego kao situacija uvjeta proizvodnje i time je format od početka stvorio vrlo zanimljivu dinamiku međuautorske suradnje. Rezidencija u PAF-u je na zanimljiv način obrisala geografsku distancu inherentnu projektu i Skype-u između nas dvije, omogućivši nam sagledati produktivne kategorije postavljene prvobitnom situacijom. Po meni, one su ključne za oblik našeg rada: kolaborativna konverzacija, emanacija i medija(tiza)cija plesa, koncentracijska kutija i sadržaj onoga što nastaje.
Kako objašnjavaš pristup koreografsko-plesnom formatu kroz prizmu vrijednosti?
Rad je nastao iz potrebe da bude glas unutar rasprave i razmatranja plesne zajednice o svojoj trenutnoj poziciji i modalitetima (kolektivnog) otpora degradaciji. Ideja da to ne bude samo izlaganje, već umjetnički čin došla je i iz potrebe da se izvrne hijerarhija u kojoj je umjetnički rad vrednovan od strane tržišta, prema tome da se vrednovanje preuzme kao umjetnička praksa. Vrijednost nastaje kao suvišak bilo koje funkcije ili akcije, u stvarnom vremenu, tako da je nikada nismo sposobni do kraja uhvatiti, kontrolirati, upotrijebiti. Tijelo, a time i pokret tijela, kao i svaki objekt, ne iscrpljuje se svim svojim mogućim objektifikacijama (pa ni valorizacijama). Iako taj suvišak postojanja stalno izmiče našoj percepciji, sposobni smo pojmiti i osjetiti da on postoji negdje onkraj našeg poimanja. U trenutku kad ga postajemo svjesni i time pretvaramo u objekt vlastitog razumijevanja, proizvodnja suviška klizi prema području izvan granice tog razumijevanja. Ta dinamika isklizavanja, kontinuiranog diskontinuiteta jest ono što je po meni ključni inherentni princip plesa samog i time zanimljiv koreografski problem.
Je li hrabro ne odustati od medija plesa da bi dotična tema bila dotaknuta? U smislu poroznosti plesa i njegove neuhvatljive vrijednosti.
Ples se također ne iscrpljuje svim svojim mogućim objektifikacijama ni valorizacijama, nego živi kroz svoj suvišak. Upravo radi toga, ples, jer je sam intersekcija figurativnog (uvjetno rečeno tijela) i apstraktnog (uvjetno rečeno pokreta), jest poligon za razumijevanje svijeta i našeg bivanja u njemu. Bavljenje plesom jest bavljenje njegovom poroznošću i neuhvatljivom vrijednosti, i to nije (samo) hrabro nego neupitno.
Koliko osvještavanje vlastite vrijednosti u obliku konkretnih ekonomskih brojki opravdava vrijednost suviška u umjetničkom radu?
Kada se pitam kako se opredmećuje neko ‘ja’ u svom djelovanju, pitam se što je ono što nastaje djelovanjem toga ‘ja’. (Moja) biografija je mapa transformacija vrijednosti. Zanima me kako su percepcije nastajanja vrijednosti, izvanjska/društvena i moja/unutrašnja povezane ili nisu. U današnjem kontekstu toga da se svaka objektifikacija svodi na komodifikaciju, a posebno sa recentnim fetišem na komodifikaciju imaterijalnog, zanimljivo mi je pitati se o procesu objektifikacije/vrednovanja/valorizacije na način da se pitanje izvrne te postane teritorij subverzije, da gesta odgovora postane područje proizvodnje suviška.
Umjetnik u kapitalizmu: podobna radna snaga ili anarhist?
Umjetnik se ‘opredmećuje’ u onom trenutku u kojem ga nečiji pogled identificira kao umjetnika. Izvan toga, umjetnik je to što jest. On naprosto radi ono što radi, bez da sebe posebno ili naglašeno vidi ili razumijeva kao umjetnika. Taj tip subverzije otvara neke druge mogućnosti subverzija kategorizacije i razumijevanja odnosa i pojava. Nije nužno razmišljati o stvarima samo u režimu njihovih odnosa, nego su one možda naprosto egzistentne. I to ne kažem iz stare ideje o autonomiji umjetnosti u odnosu na društveni poredak, već s idejom da promjena konceptualnog objektiva kojim gledamo umjetnika može dati neki novi prostor djelovanja i saznanja o tome kako su stvari međusobno uređene.
Pogled u budućnost: kako (o)cijeniti rad koji proizvodi suvišak koji nema cijenu?
Umjetnički rad (kao i svaki ostali) ima ontološku funkciju i to mu je i društvena funkcija. Cijena je socijalno oruđe, kao i oruđe socijalne represije i kontrole moći, ali sama u sebi nije u mogućnosti re-apsorbirati ostatak društvenih funkcija i zauzeti njihovo mjesto.
Što si naučila kroz ovaj rad, kakvo je to bilo iskustvo, i procesa i izvedbi?
Ono što sam posebno posvjestila jest da stavljanje tijela kao objekta u jednaku ontološku ravan s kompjuterom, sa Skype-om, pažnjom publike i vrijednostima koje bivaju proizvedene samom izvedbom, te dinamika između emanencije i medijatizacije, između odijeljenih prisustva i izvođačkog prisustva, između Marjanine i moje specifične funkcije, kroz kontinuirani proces rada na formatu, između ostalog izvođenjem, generiraju perspektive za novu matricu koreografskog čina. To mi je bilo dragocjeno na različite načine.
Razgovarala i uredila: Irena Tomašić
_____________
Što radimo u travnju?
Pridružite nam se na izvedbi predstave VRIJEDNOST JE DINAMIČNI SUVIŠAK SVAKE FUNKCIJE