28.11.2016.
UTOPIJA ORGANIZACIJE: listopad-studeni 2016. / Velikodušni trenutak plesa

Dragi prijatelji,
 
u novom broju mjesečnika donosimo razgovor s mladom plesnom umjetnicom Eleonorom Vrdoljak, koja je ovog ljeta u prvoj generaciji studenata sveučilišnog studija suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, diplomirala na izvedbenom smjeru. Eleonora nam se također ove godine pridružila kao asistent u okviru godišnjeg plesnog projekta KONSTRUKCIJA PERSPEKTIVE 2016., kojim umjetnička organizacija SODABERG KOREOGRAFSKI LABORATORIJ obilježava 10 godina rada. Između ova tri zanimljiva imperativa; kontinuiranog rada, konstrukcije umjetničke perspektive i plesnog obrazovanja, s mladom umjetnicom smo razgovarali o iskustvu prve generacije studenata suvremenog plesa te daljnjim horizontima i perspektivama.


_____________
   
 
U lipnju ove godine diplomirala si u prvoj generaciji studenata na Akademiji dramske umjetnosti, na novootvorenom izvedbenom smjeru sveučilišnog studija suvremenog plesa. Od strane plesne zajednice željno iščekivani studijski smjer poduže je vrijeme bio izložen i vrlo turbulentnim strukturalnim izazovima, da bi se nakon dvije godine ipak donekle stabilizirao. Kako si doživjela biti dijelom te prve, pokusne generacije studenata plesa?
     Otvaranje preddiplomskog sveučilišnog studija plesa jest sam po sebi izuzetan događaj. To je jedan od ključnih trenutaka u kojemu se suvremenom plesu konačno daje prostor za sistematizaciju i ekspanziju znanja te za propitivanje i istraživanje plesnih vještina. Biti prvi i biti dio nečeg važnog prvenstveno mi je predstavljalo čast.  Ujedno, biti pokusna generacija nosi brojne izazove i poteškoće. Prve su generacije uvijek one koje su podloga za strukturiranje standarda i stvaranje kriterija. Mislim da smo svi koji smo bili dio toga odgovorno prihvatili taj zadatak. Često je iz želje za najboljim rješenjem ali i različitih uvjerenja među nama dolazilo do brojnih polemika oko toga kako je najbolje realizirati predloženi kurikulum. Mislim da su rasprave urodile plodom i da je došlo do brojnih konstruktivnih rješenja koje su osjetne već za novu generaciju studenata. Bilo je dakle važno prihvatiti odgovornost koju nosiš kao prvi, gledati malo šire od datog trenutka i tako uvidjeti da je uloga koju imaš na neki način velikodušna. Dio teškoća kroz koje smo mi prolazili nove generacije neće na taj način morati prolaziti jer će ih dočekati bolji i kvalitetniji uvjeti rada. Važno je gledati širu sliku i misliti na dobrobit cjelokupne plesne zajednice.  
 
Studij suvremenog plesa se nadovezao na tvoju srednjoškolsku izobrazbu za scenskog plesača koju si stekla na Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. Koji je, iz tog očišta, doprinos studija plesa tvojem plesačkom razvoju?
     Zanimljivo je spomenuti da sam i za vrijeme svojeg školovanja u Velikoj Gorici bila prva i pokusna generacija. Odjel plesa u Umjetničkoj školi Franje Lučića postoji sad već petnaestak godina, a odaziv djece i mladih je sve veći. Lijepo je vidjeti kada nešto čega si bio dio od samog početka tako bujno zaživi i nastavi rasti. Stoga imam razloga biti optimistična i u pogledu našeg mladog sveučilišnog odsjeka plesa. Studij plesa sam upisala tri godine nakon završetka školovanja u Umjetničkoj školi Franje Lučića. Smatram da upisati plesni studij zahtijeva određeni stupanj zrelosti osobe. Ono kako misliš ples postaje ono što mijenja kako radiš i konzumiraš taj isti ples te kako on na kraju postaje vidljiv i viđen. Vrijeme studiranja plesa omogućilo mi je nov način mišljenja o plesu te vlastitog razumijevanja i afirmiranja sebe kao plesača. Redefiniralo je moje umjetničke preference, redefiniralo je moje shvaćanje umjetnosti, a naposljetku mi je i bolje razjasnilo što umjetnik jest ili bi trebao biti. Promjena se dogodila kroz samu tjelesnost i materijalizaciju plesa. Brojne somatske prakse kojima je obogaćena tehnika suvremenog plesa donose čistoću i finoću organskog pokreta. Promjena je u svakom pogledu esencijalna i rekonstruira shvaćanje pomalo neuhvatljive naravi plesa.
 
Nakon prolaska kroz predloženi kurikulum studija, a koji je još nov i u razvoju, da li misliš da još ima potrebe za njegovim poboljšanjem, nadopunom ili reformatiranjem ili je on u ovom obliku kompletan?
     Činjenica da je kurikulum studija još nov i u razvoju daje mu zapravo brojne prednosti. On nije i ne može biti toliko rigidan kao što je to slučaj na brojnim institucijama koji imaju tradiciju i ustrojstvo rada temeljeno na dugogodišnjem obnašanju programa. Tijekom ove tri godine održani su brojni sastanci profesora i studenata odsjeka plesa na temu realizacije pojedinih kolegija; njihove provedbe, mogućnosti poboljšanja, nadogradnje, načina funkcioniranja istih, pitanje nedostataka, problema koji se javljaju, ciljeva koje postavljaju i kojima teže, opterećenja koja nose i slično. Zbog tog kontinuiranog dijaloga neki su kolegiji bili odbačeni ili reorganizirani, ECTS bodovi preraspodijeljeni s obzirom na realno opterećenje određenog kolegija itd. Dostupnost plesnih dvorana imala je veliku ulogu upravo u aspektu opterećenja kolegija. Studij je započeo svoj rad u vrlo skučenim prostornim uvjetima. Ti uvjeti su se u međuvremenu bitno poboljšali, a situaciju sada uvelike olakšavaju novi prostori. Različiti aspekti su se kroz protekle tri godine mijenjali na bolje i vjerujem da će se kroz nadolazeće godine dodatno poboljšavati. Sjajno je da profesori traže feedback studenata te da imaju sluha za probleme i potrebe koje se javljaju. Ono što osobno smatram da bi bilo od koristi u sljedećem koraku je detaljnija medicinska briga o tijelima plesnih studenata tj. fizioterapeut koji je u sklopu odsjeka dostupan studentima na redovnoj bazi. Tjelesno opterećenje studenata plesa je veliko, probe se ponekad održavaju i subotama i nedjeljama, mnogi od studenata uz studij i rade. Vremena za odmor tijela nema uvijek dovoljno i do ozljeda lako dolazi. Znam da od strane profesora postoji inicijativa i angažman oko zaposlenja fizioterapeuta tako da vjerujem da će se i taj cilj uskoro realizirati. U nekom općenitijem smislu, za neke od reformi i prijedloga koje smo zagovarali naprosto nije bilo vremena za realizaciju unutar naše generacije trogodišnjeg studijskog obrazovanja, no ne sumnjam da će se provesti u nadolazećim godinama i generacijama. Važno je da kanal komunikacije između studenata i profesora ostane protočan. Važno je također da studenti kritički pristupaju svojem obrazovanju te da artikuliraju svoje mišljenje i afinitete. Potrebno je imati sluha i s jedne i s druge strane. Ono čemu se još nadam jest i kreiranje kurikuluma za MA, diplomski studij. Preddiplomski studij plesa trenutno je u državi najviši stupanj plesnog obrazovanja i bilo bi jako uzbudljivo kada bi ples dobio potpunu afirmaciju u bolonjskom sustavu obrazovanja.
 
Tvoj završni studijski rad je zanimljivi plesni film Eluvies u kojem potpisuješ plesnu izvedbu, koreografiju i režiju. Kako je došlo do iskoraka u medij filma i o čemu se pobliže radi?
     Čini mi se da sam oduvijek pronalazila intrigantnom igru ta dva medija, filma (kamere) i plesa. Suštinski su zapravo dvije krajnosti, no koliko god su različiti, njihova interakcija pruža izvanredne mogućnosti. Ples ostaje efemeran i neuhvatljiv, dok kamera ovjekovječuje i svjedoči trenutku. Zanimalo me uspostaviti koegzistenciju ta dva medija. U plesnom filmu „Eluvies“ (lat. preplavljivanje, plutanje, naplavljivanje), tijelo je postavljeno u odnos s vodom kao elementom koji ga upogonjuje bilo iznutra ili izvana, realno ili idejno. Naziv filma odabrala sam u skladu s logikom koncepta filma u kojemu sam imala želju postići primordijalno, arhaično i organsko kinematografsko tijelo te jedinstvo odnosa kamere i tijela. Željela sam u film staviti u polje vidljivog ono što gledatelju pri gledanju žive izvedbe ostaje nedostupno; tekstura kože, meso tijela, fragmenti tijela, unutarnji ritam, težina i lakoća tijela. Time sam pokušala redefinirati perspektivu gledanja tijela i pokreta, odnosno shvaćanja plesa kao takvog. U filmu, kamera i tijelo imaju vrlo intiman, srasli odnos bez kojeg tako blizak pogled na tijelo ne bi bio moguć. Koreografija se događa na razini odnosa kamere i tijela. Na taj način, medij kamere gubi svaki konvencionalan pristup objektu snimanja, a perspektiva tijela biva izmjenjena. Osim mene režiju ovog filma također potpisuje i snimateljica Andrea Kaštelan.
 
Prošle godine upisala si prvu godinu diplomskog studija filozofije na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Zbog čega ti je to bilo zanimljivo i koji su motivi takvog proširenja polja znanja?
     Filozofija dolazi od starogrčke riječi philosophia. Prevodi se kao “ljubav prema mudrosti” ili “ljubav prema znanju”. Dolazi od grčke riječi philia što znači ljubav i sophia što znači mudrost. Nekako se uvijek sve svede na to: ljubav prema mudrosti i znanju. Realnost koju živimo je kompleksna i konstituirana od brojnih entiteta. Realnost valja redovno propitati. Filozofija se na kritički način bavi pručavanjem principa i načela koji se čine implicitnima, te ih kroz analitičko i sistematsko raslojavanje i razlaganje ponovno definira i rekombinira te na taj način uspostavlja nove mogućnosti bivovanja. Filozofija je kontinuirano traženje smisla, kojeg mi kao kontingentna bića nikad ne možemo u potpunosti dohvatiti, no već i sam pokušaj njegovog dohvaćanja donosi svojevrsnu satisfakciju. Zanimaju me fine strukture od kojih je stvarnost sastavljena, kao i brojna druga pitanja kojima se filozofija bavi. Mislim da su filozofija i ples dvije vrlo srodne discipline koje mogu odisati dijalogom.
 
Kakva je situacija s ulaskom u plesnu profesiju nakon završenog studija plesa?
     Vremena su za umjetnost turbulentna tako da je i biti diplomirani suvremeni plesač u ovom vremenu vrlo delikatna pozicija. Plesači tako balansiraju između mogućnosti i želja, odnosno afiniteta za razvojem umjetničke karijere i njenom realizacijom. Primarno su plesači školovani za – plesače. Ne pruži li im se mjesto koje ima unutarnju strukturu i ustroj u kojemu možemo aktivno raditi posao za koji smo školovani, kreirati djela i za taj rad biti adekvatno plaćeni te ukoliko se sve svede na pojedinačne manje projekte ili bavljenje pedagoškim radom iz moranja, a ne htijenja, situacija nije dobra. No ipak biram optimizam. Volja postoji, načina ima. Plesači su ljudi čija struka podrazumijeva brojne pokušaje, ustrajnost, padove i podizanja. Pošto smo mi kao prva generacija na studiju krčili put nadolazećim generacijama vjerujem da imamo kapaciteta za iznalaženje novih obrazaca tretiranja suvremenog plesa kao validne i važne profesije.
 
Što bi preporučila mlađim kolegama koji tek planiraju ili tek razmatraju uputiti se tvojim stopama? Što bi im savjetovala?
     Savjetovala bih im da imaju širom otvorene ruke za nova znanja. Želja za otkrivanjem novoga ponekad je puno važnija od “realnih mogućnosti” spoznavanja. Mi smo ti koji definiramo što je realno i moguće. Zbog toga bih im rekla da istražuju i zauzimaju se za ono u što vjeruju. Treba znati biti odvažan i usuditi se probiti granice. Studij plesa je sjajno mjesto za mladog čovjeka u kojem percepcija biva nanovo definirana i izokretana na brojne načine. To treba znati dopustiti i tome se prepustiti. To je vrlo plodno tlo za preispitivanje i istraživanje kako radimo to što radimo i još važnije: zašto to radimo. Studij plesa je također i odlično mjesto za greške; to je zapravo vrijeme kada je broj grešaka recipročan novim spoznajama i većem napretku. Rekla bih im da zaborave ocjene jer ni u jednu ocjenu ne stane sav potencijal čovjeka. I rekla bih im da uživaju u trenutku plesa. Jer ples je upravo to – trenutak.