Razgovor 19.11.2008.

Željka Sančanin

Marjana Krajač

Željka Sančanin je autorica, koreografkinja i plesačica; suosnivačica plesne kompanije Kombinirane operacije. Željka je tijekom 2008. godine selektirana za sudjelovanje u edukacijskom programu usavršavanja za mlade koreografske autore ex.e.r.ce pri Centre Chorégraphique National de Montpellier Languedoc-Roussillon. Na začetku, kako je sama opisuje, mogućnosti nove stvaralačke faze fokusiramo na stukture rada, nove metodologije i recentne radove. 

Krenula bih s tvojim nedavnim boravkom u edukacijskom programu ex.e.r.ce. Kako si fokusirala svoj rad boraveći unutar programa?

Moj autorski rad bio je u drugom planu s obzirom da sam tamo dva mjeseca radila na rekonstrukciji tuđih projekata više manje kao izvođač ili kao suradnik unutar tima od dvadeset ljudi. U takvom okruženju našla sam se u situaciji da surađujem s ljudima koje ne znam, a s nekima također niti ne dijelim isto umjetničko uvjerenje.U takvim uvjetima moja autorska pozicija bila je vrlo kontrolirana pošto nitko nije želio previše naglašavati svoje ideje. Više smo ulazili u naglašavanje suradnje u kojoj se vlastiti i  međusobni interesi u nekim točkama moraju susresti. U Zagrebu prilično često radim sama ili s još dvoje-troje ljudi koje znam i u koje imam povjerenja. Tamo sam po prvi puta bila prisiljena surađivati s njih devetnaest. U tom pogledu moja je autorska pozicija postala jako disperzna. Što se tiče vlastitog rada, tamo sam krajem drugog mjeseca započela svoj rad koji je također uključivao druge ljude i morala sam se postaviti kao prijenosnik određene ideje, a ne kao netko tko želi upotrijebiti svoje suradnike. Netko je uvijek tamo bio taj glavni prijenosnik znanja i ideje, koji je gurao stvar naprijed. Moja autorska pozicija bila je jako propusna, nije se mogla odteretiti, što je u neku ruku bilo jedno odlično iskustvo kakvo nisam ranije imala. Inače imam jaku autorsku poziciju, a tamo je ona postala više manje fleksibilna odnosno pod mnoštvom različitih utjecaja

Kako je zapravo bilo ući u sustav, ne ponovno nego uopće ući? Da li ti je definirana struktura na koju si naišla bila zanimljiva, da li si to tražila ulaskom u ex.e.r.ce?

Tamo sam se našla u jednom sasvim drugom kontekstu; uopće umjetničke scene, a i funkcioniranja plesa, i općenito rada. Dakle, cijela ta struktura i rad bio je potpuno drugačiji nego ovdje. Kada sam se prijavljivala nisam imala preciznu predodžbu što će to točno biti, ali sam očekivala i tražila novi princip rada koji mi je trebao. Bilo mi je izazovno i u smislu prilagođavanja jer su način rada i tijek jednog dana jako intenzivni. Suočila sam se s novim razmišljanjima o tome kako raditi u takvim uvjetima i biti efikasan. Unutar svoje kompanije naviknula sam znati što točno želim svaki tjedan i kako ću to postići. Tamo nikad nismo znali što će se dogoditi taj dan i koja će ideja procuriti van. Ti kao suradnik i izvođač jednostavno moraš biti spreman na sve i pokušati izvući maksimum iz suradnje. Moraš vidjeti imaš li ili nemaš nešto za reći i koju poziciju možeš utvrditi. Dakle, pozicije se konstantno rastaču i mijenjaju.

Spomenula si mi u razgovoru da nakon ex.e.r.ce-a imaš neki moment reloada. Da li ti nakon takvog intenzivnog iskustva treba odmor, fizički reload ili se on spontano javlja nakon suočenja sa različitim osobnostima i drugačijim uvjetima te dobivanjem mase novih impulsa, inputa i tema?

Više je stvari. Tamo se stvarno intenzivno radilo tako da sam se vratila jako umorna, ali i zasićena. Puno novih stvari prošlo je kroz moju glavu, od novih vrsta treninga, različitih rekonstrukcija, rada na tuđim projektima, sve do raznih teoretskih analiza. Što se tiče osobnog reloada, i prije nego što sam otišla bila sam u fazi stanke.Već dugo radim na jedan način i zadnjih godinu dana me ne zadovoljava takva metodologija i način rada. Sada sam u fazi razmišljanja kako to promjeniti. Druga stvar je da me također već godinu dana i sâm medij kazališta, plesne ili dramske predstave te takav način rada na predstavi umjetnički ne zadovoljava. Razmišljam o nekim stvarima koje idu van kazališta, a opet se tiču performansa, izvedbe ili plesa. Još uvijek sam u razmišljanju što bi to bilo.

Da li imaš neki urgentni problem koji sada rješavaš, ne samo konkretni nego i na apstraktnoj razini?

Konkretno, trebala bi iduće godine započeti projekt koji se tiče zvučnog performansa u suradnji sa Damirom Gamulinom. Htjela bi spojiti sound-predstavu sa video zapisima i materijalima o praznim prostorima (iz projekta "Arhive prostora"). Trenutno razmišljam u kojem smjeru taj projekt može ići pošto neće biti toliko izvedben odnosno biti će manje fizički.

Misliš li da je metodološki došlo do nekog zasićenja u odnosu na tvoje prijašnje radove?

U mom dosadašnjem radu moja se glavna ideologija odnosila na fizički rad i na koreografiju. Na tjelesno iskustvo kretanja koje sam htjela nastaviti. Rijetko kada ili uopće nisam počinjala od primjerice tekstualnog predloška.To je glavna metodologija koju bih htjela možda izbaciti ili radikalno promijeniti. U Francuskoj smo više manje radili na predlošcima koji su se konkretno izvodili. Nije bilo fizičkog istraživanja nego, recimo, tjedan dana rada na kompjuteru nakon čega bi ušli u dvoranu i određene stvari egzekutirali, isprobali. To su tzv. score-ovi koje smo pisali. Shvatila sam kako je takav zapis bitan u raščišćavanju nekih kompozicijskih rješenja. Sada vidim da bih htjela više koristiti takva pisana kompozicijska rješenja tj. neku vrstu 'izravne metodologije'. Ja bih obično prvo ušla u dvoranu, a tek na kraju napisala sve.

Sad bih skrenula fokus na tvoje dosadašnje radove, konkretno na "Dog eat dog", "Bloom" i "Solo ciklus 1/ O radu". Kako bi verbalizirala svoju problematsku poziciju u tim radovima? Što te u tim radovima pojedinačno primarno zanimalo?

Mislim da općenito za te radove mogu reći da je konačni proizvod bio pod utjecajem rada, uvjeta i procesa te mog osobnog istraživanja pošto se u dva od ta tri rada radi o dva sola. U svim tim radovima uvijek sam išla prema tome da razvijem hibridnu formu koja obično ide izvan granica plesnih predstava. Nusprodukt nije klasična koreografija, tip kretanja niti kompozicija već predstava koju ljudi obično vide dramaturški. Kretanje u njima je više manje osobno, nevezano uz tehniku ili je podređeno, odnosno transformacije plesnog tijela su kopija predloška iz drugog medija.

Da li se to odnosi na sva tri rada ili postoji razlika između rada na solu i rada sa drugim tijelima koja transportiraju tvoju ideju?

"Dog eat dog " je specifičan jer se radi o materijalima koji nisu autentični. Dakle, materijal nije dobiven od izvođača već je kopiran iz drugog medija. Do njega se nije došlo primjerice improvizacijom nego je on baš nametnut. U "Bloomu" je pokret pak autentičan ali opet je podređen određenim tijelesnim predlošcima ili medijima koji se prate s većom ili manjom preciznošću. "Dog eat dog" je pak u tom smislu radikalniji.

Sama govoriš o autentičnom pokretu i nečem što je nametnuto, no u toku predstave to vjerojatno zadobiva po toj definiciji neki smisao autentičnosti, međutim razlikuješ nešto što proizlazi iz tijela samo po sebi putem improvizacije i nešto što zapravo ima neki predložak izvana što tijelo tada egzekutira.

Cijela ta ideja, i za "Bloom" i za "Dog eat dog" proizašla je iz mog vlastitog razmišljanja da je ples danas više-manje ready made. To je proizašlo iz mog mišljenja da su svi tipovi plesne forme i tjelesnih oblika izražavanja ili već viđeni ili negdje proživljeni. Mislim da se više niti ne mogu definirati svi ti oblici plesnog izražavanja. Trenutno su neki oblici kretanja jako overloaded i zasićen si ih. Ne govorim pri tom o estetskom dojmu ili kvaliteti predstave već o doživljavanju plesa, kada si zapravo i atakiran tom super izražajnošću plesa i virtuoznošću. Fizičko znanje i izražajnost pokreta u tom smislu znaju postati prenapadni.

Postoji li tvoja čvrsta pozicija u odnosu na tu observaciju ili je ona disperzna?

U toj situaciji me jako intrigira što izabrati, koje su moje opcije i na kraju, odluka. Intrigira me potraga za izborom, proces izabiranja elemenata iz stvari koje znam. Inače, kada radim, ne odlučujem se čvrsto za određeni tip rada odnosno ideju. U tom smislu nisam radikalna, ne postavljam si takve čvrste okvire. Kada radim, idem po principu slagalice. Jako puno ready made elemenata postavljam pred sebe na stol i tražim neki izbor, pa dolazim do konačne ideje koju također ostavljam otvorenu odnosno propusnu za različita tumačenja. Na neki način, mogu reći da su pojedini moji radovi jako nedovršeni. I onda se te nedovršene ideje razvijaju u drugi, treći solo.

Postoji jedna izjava Paula Gardnera koji kaže da slika nikada nije dovršena nego ona samo završava na jednoj interesantnoj točki. Dakle možemo govoriti o određenoj svijesti o dodatnoj vrijednosti nedovršenosti.

Mislim da to ima veze s nekom mojom umjetničkom satisfakcijom. Kad radim, dođem do jedne točke na kojoj sam zadovoljna i ako vidim da ne mogu više, dalje, od nje, onda ni ne idem. Ne prisiljavam se, nego sam zadovoljna nekim rezultatima i onda neke stvari ostaju nedovršene.

Kako bi opisala proces kooperacije sa suradnicima. Oko čega je najintenzivniji diskurs?

Najintenzivniji diskurs je oko pitanja što je to ples i što bi mogao biti ples. Trenutno se jako odmičemo od fizičkog materijala i rada u dvorani. Udaljavamo se od poimanja plesa i plesne predstave izvedbenim materijalom, sekvencom ili koreografijom. Radimo na izvođenju nekog problema.

Postoji li razlika između načina na koji upotrebljavaš i koreografiraš vlastito tijelo i načina na koji tretiraš tijela drugih izvođača?

Ne postoji posvještena odluka o solu. "Solo: Ciklus 1/ O radu" rađen je nakon rada "Roland Barthes: Lover's Discourse" i rada u skupini od sedmero ljudi. Konkretna ideja nije bila napraviti solo. Do toga je došlo sasvim slučajno. "Vertigo/ Bloom" je u početku trebao biti trio. Jednostavno smo u procesu rada shvatili da svatko ide na svoju stranu. Nemam afinitet prema solo formi, to se uvijek slučajno dogodi. Solo je vrlo specifična vrsta, očigledno izražavanje sebe kroz istraživanje i bavljenje sobom. U takvoj formi puno osluškujem vlastito tijelo, senzacije, i u dodiru sam s unutarnjim stanjima i kretanjima.
"Bloom" je pak rađen na principu transponiranja tuđeg tijela na moje, no svejedno je došlo do osobne priče solo plesne izvođačice same na sceni pred publikom. To se referira na osobnost ili krhkost izvođenja sola.

Kada radiš solo, postoji li rutina ili se rad mijenja iz dana u dan?

Imam dosta iskustva s radom na solu. To izgleda tako da radim u dvorani, podredim se tome i odlučim koji je princip i tip treninga dobar za određeni solo. Na probi ga svaki puta radim dva sata. Dakle, dosta sam sama što je izuzetno bitno ako radiš solo ili ako kao koreograf prvo materijal želiš iskušati na sebi. Također postavljam dnevne zadatke.

Vratila bih se tvojim počecima. Kako si započela s pokretom?Studirala si komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Odakle si krenula?

Bitno za moju koreografsku karijeru je da nisam formalno obrazovana. Počela sam sa sedamnaest godina na radionici Milane Broš. To je bio inicijalni moment. Ona je izvrstan pedagog. Radionica za studente koju je vodila na Savi bazirala se na Cunninghamu i improvizaciji. Nju kao autora i pedagoga izuzetno cijenim, a činjenica što sam kod nje počela vrlo mi je draga. Poslije sam išla na razne radionice, paralelno sam intenzivno radila na autorskom radu i razvijala vlastiti izraz što je bilo krucijalno. Više sam radila na razmišljanju o plesu nego na formalnom plesu koji me nikada nije zanimao. Stvari koje su me tada konceptualno zanimale bile su direktno povezane s fakultetskim obrazovanjem. Od početka sam zazirala od formalnog plesanja. Kako sam kasno počela, imala sam drugačiji stav prema tome. Ples me zanimao fenomenološki. Ali ne samo ples nego tijelo, izvedba i što ona znači, izvođač, i što tijelo proizvodi na sceni.

Kako bi opisala svoje inicijalne umjetničke motive? Nastaje li tvoj proces kreacije zbog praznog prostora ili zbog prepunjenosti? Ili je nešto treće?

To kod mene uvijek proizlazi iz overloada utjecaja. Dok sam studirala, dosta sam čitala. U kontinuitetu sam se punila stvarima. Trenutno čitam manje nego prije što jako utječe na moj rad. Imam potrebu biti podložna različitim utjecajima poput knjiga, interneta, sapunastih magazina... U svemu tražiš svoje utjecaje. Volim raditi kolekcije i sabirati stvari u kompjuteru bez obzira na projekt. Kolektiram i dokumentiram stvarnost oko sebe i onda stvaram priču oko toga. Ili sve izbrišem iz kompjutera.

Kada sam gledala tvoj rad "Arhiva protora" pala mi je napamet natuknica 'tijelo u drugom prostoru'. U "Arhivi prostora" se radi o prostorima koji nisu primarno plesni. To su prostori koje svi mi više manje skvotamo, ali po tehničkim i profesionalnim standardima to nisu plesni prostori. Oni to samo simuliraju. Postoji li način misliti tijelo neovisno od zadatosti idealnog plesnog prostora zamišljenog i izgrađenog za proizvodnju i rad na plesu i pokretu?

Činjenica da skvotamo sve svoje predstave i sva svoja tijela u prostorima koji nisu primarno plesni utječe na tip produkcije i generalno doživljavanje suvremenog plesa i vlastitog tijela. Moguće je razmišljati tijelo neovisno o prostoru. Svi mi zapravo zamišljamo svoje predstave virtualno. No onda imaš jedan dan prije premijere postaviti predstavu u kazalištu i sve je drugačije. Kada uđeš npr. u Polukružnu dvoranu Teatra &TD, ti moraš početi razmišljati o tijelu u tom prostoru. To je doista političko pitanje. Kada uđeš u neki europski plesni centar, način, tip rada i odnošenje prema zadacima koje jedna predstava postavlja su neusporedivi. Na raspolaganju je tehnika, oprema, raspored, smješten si u repertorani program. Takav profesionalni nivo rada omogućava drugačije razmišljanje o koreografiji i produkciji. To je profesionalniji rad, neovisno o kvaliteti rada.

Kako s tim osobno izlaziš na kraj? Koja je tvoja strategija unutar te situacije?

Mislim da nakon deset godina borbe za profesionalni prostor ne doživljavamo ples kao virtuoznu i estetsku ideologiju podređenu mjerilima europske scene. To je ujedno dobro jer je naša scena onda jako podložna nekim drugim utjecajima, drugim medijima, ali i šumovima o tome što je suvremeni ples danas. Činjenica da nemamo idealni plesni prostor utječe na to da se ne odnosimo prema svome tijelu kao prema idealnom plesnom tijelu. No ipak mislim da je plesnim djelatnicima na sceni otvaranje plesnog centra prijeko potrebno zbog novih prostornih okvira koji bi stvorili nove tipove produkcije i zasigurno i nove tipove rada. Novi prostor bi u kreativnom i u svim ostalim smislovima donio puno toga novoga.

Imaš li nešto što bi te umjetnički zanimalo u dugoročnom fokusu?

Nemam dugoročno razmišljanje ili misiju. Htjela bih istraživati forme koje odmiču od predstava i pronaći način na koji mogu raditi nešto što nije plesna predstava, a bavi se izvedbom i kazalištem. Zanima me kojim se metodama i projektima maknuti od medija predstave i kazališta, a ujedno se nastaviti baviti plesom. Osim toga bih htjela poraditi s nezavisnom scenom na razvoju plesnih infrastruktura i konteksta. Moramo biti svjesni da je scena izuzetno zanimljiva, bogata, vrijedna i poznata u Europi. To je ono što već imamo.

www.kombiniraneoperacije.hr