Razgovor 9.12.2008.

Sandra Banić Naumovski

Marjana Krajač

OOUR, čije su osnivačice Selma Banich i Sandra Banić Naumovski je koautorska inicijativa grupe autora različitih umjetničkih praksi koji su se okupili s ciljem istraživanja limitacija vlastitih autorskih predispozicija unutar zadanih izvedbenih koncepata. Grupa je recentno realizirala radove "Stvarajući Eve" (2006.), "Salon" (2007.), "Chew" (2007.), "Whitebox" (2008.), a razgovaramo s njima deset dana prije premijere njihove nove predstave. 

Gdje ste momentalno u procesu? Uvijek je zanimljivo deset dana prije premijere. Puno se stvari iskristaliziralo no još je dosta toga ostavljeno za debatu. Kako bi opisali trenutnu fazu?

Sandra: Mi smo uvijek pri kraju i na početku, ne zatvaramo stvari niti ih previše širimo. Vrlo brzo iskristaliziramo interesne točke koje do zadnjeg trenutka ostaju otvorene.
Selma: Prije nekoliko dana nismo uopće bile sigurne kako će to prezentacijski izgledati, hoće li rezultirati kvintetom, kvartetom, triom ili duetom. Prije dva dana smo definitivno odlučile, iako je u našim procesima moguće da se netom prije premijere pokaže da je točnije za predstavu drugačije rješenje.
Sandra: Od prije dva dana to je duet.
Selma: To je tipično za naš rad. Kroz rad se iskristalizira koji je segment izvedbe najtočniji odnosno hoće li se konačno raditi o kvartetu, duetu, solu ili pak o izvedbi bez izvođača.    

Kako postavljate metodologiju rada?

Sandra: Nismo vezani za svoje pozicije, kako autorske tako niti izvođačke. Broj izvođača i autora konstantno se mijenja. Primjerice, ako nas dvije započnemo istraživanje to ne znači da ćemo ga na kraju izvesti. Može se dogoditi da netko iz ekipe suradnika koji nisu primarno izvođači odluči nastupiti umjesto nas.  
Selma: Nisu samo izvođačke pozicije tranzitne. Takve su i autorske pozicije. Nikada ne ulazimo u projekt sa podijeljenim funkcijama. Sama odluka o radu proizvodi ‘nezažbukane’ funkcije koje potom prisvajaju  nas. Naše predstave su vrlo koherentne u smislu estetskog, ideološkog i izvedbenog sustava te su proizvod nekonkretnih okolnosti i neimanja potrebe da se stvara kroz funkciju i izvedbenu predodređenost.

Unutar takvog fluidnog sustava, postoji li diferencijacija ‘prije dvorane i nakon dvorane’? U momentu materijaliziranja odluke, kako odraditi tranziciju do scenske pojavnosti?

Sandra: Svi otprilike znamo rokove i opseg poslova. Preuzimanja se događaju spontano.
Selma: Zadnji proces i konkretna odluka o duetu dogodila se intuitivno te evaluacijski na racionalnoj ekonomskoj i točnoj intuitivnoj razini.
Sandra: Pokazalo se da je najbolja konkretizacija ideja materijal prikazati kroz duet.

Radi li se o metodologiji realnosti?

Više o metodologija okolnosti makar nemamo definiranu metodologiju već je proces uvjetovan projektom, vremenom i prostorom.

Neimanje metodologije se također može nazvati metodologijom.

Selma: Metodologija je tematski, estetski, politički i ideološki vezana za okolnosti grupe i pojedinca.
Sandra: Nije nas nikada zanimalo razviti određenu metodologiju rada. Zanimali su nas projekti te istraživanje, a u međuvremenu se iskristalizirao određeni tip metodologije. No nismo se bavili razvojem metodologije koja bi nam ubuduće pomogla da lakše prolazimo kroz određene procese. Pokušavamo ne ulaziti u ustaljene modele rada i ne dolaziti do rješenja poznatim putevima. U radu ‘po receptu’ nema izazova.

Kako funkcionira takav proces posvještavanja?

Selma: Kada ulazim u proces, treba mi jako puno vremena da uopće shvatim što time i kroz to želim postići. Tek se nakon takvog posvještavanja mogu početi baviti metodologijom. Metodologija je marginalna naspram procesa promišljanja i dijeljenja mišljenja s drugima. Nemam razloga niti emotivnu mogućnost da metodološki uđem u rad jer me zanimaju druge sfere kreacije te kontinuitet suprotstavljanja. Zanima me razumjevanje toga što radim, zašto želim raditi i kako djelujem i shvaćam misaoni proces.
Sandra: Mislim da nam je to zajedničko. Ako nešto može opisati i održati OOUR kolektivom, onda je to to. Bavimo se pokušajem da iskomuniciramo vlastite misli.
Selma: Za OOUR je specifičan ne-zajednički proces. Ne postoji trenutak kada nešto mora postati zajednički proces niti krećemo od takve ideje. Svaki pojedinac ima misaoni proces ‘iz strasti’ te se on odvija u paralelnim kolateralnim promišljanjima koja rezultiraju predstavom.

Koje su strategije odabira tema i fenomenologije kojom se bavite?

Sandra: Uvijek krećemo od vlastitih interesa, pitanja i nedoumica. Ne krećemo od konkretne teme niti se dogovaramo oko nje.
Selma: Kada apliciraš projekt, razrađuješ određenu ideju što bi on mogao biti. No on nema nikakve veze sa stvarnošću. Govoreći šire o temama, one se iskristaliziraju no do njih dolaziš kroz neku vrstu kompromisa. Više smo posvećeni idejama prolaska kroz mikroproces i koketiranja s vlastitim interesima. Specifično za naš rad nije što s temom kroz kazalište mogu nego što ne mogu. Mislim da je to provokativnija pozicija no ne u smislu tema već…

Problematika?   

Selma: Da.
Sandra: Kod OOUR-a se ne radi o racionalnim odlukama već o intuitivnom prepoznavanju ljudi. To rezultira konstantnim mijenjanjem suradnika. Reklo bi se da nemamo ista polazišta ni estetske ukuse no to se uvijek kanalizira u zajednički interes i zadovoljstvo kreiranja.

Kako bi precizirale termin intuicije?

Selma: Za mene je intuicija vrlo konkretna pa čak i fizička kategorija.  Da bi dokučio i spoznao što kazalište ne može, prolaziš kroz misaoni proces konfrontacije s onim što ne znaš. Za to je potrebno vrijeme, prostor i intuicija kao fizička kategorija. A kreativni proces je vrlo radna kategorija kroz koju se, makar nikada završeno, nešto ponudi i prepozna kao rezultat grupne akcije.

(Sandra odlazi zbog neodgodivih obaveza pred premijeru nove predstave.)

2. dio

Selma Banich

Marjana Krajač

U recentnim radovima "Salon" i "Whitebox" mi se čini da ste najodlučnije radikalizirali autorsku upotrebu vremena ili vremenskog tijeka. Imam jedan zanimljivi citat Meg Stuart na ovu temu: „Koreografski čin je čin osobnog odnosa autora prema faktoru vremena.“
 
U "Salonu" smo se u procesu bavili realnim vremenom odnosno vremenom kao suizvođačem. Na neki način u "Salonu" se protok vremena izvedbom stvara tj. postaje vidljiv. Realno vrijeme provedeno ‘između’ izvedbe i gledatelja u tom trenutku postaje vidljivo. Ne govorim u filozofskom smislu viđenja vremena niti o vremenu kao kolateralnoj žrtvi događaja. Vrijeme nije samo ‘nešto što se troši izvedbom’. Vrijeme je sastavni dio događaja i nešto jednako izvedbeno kao i izvođač. U tom radu smo preuzeli utjelovljenje ideje kroz izvedbu. Izvedba je proizvela bavljenje vremenom i vidljivo vrijeme. Ukidanjem virtuozne žive izvedbenosti dobili smo vrijeme koje prolazi. Time otvaramo pitanje što je gledatelj u tom vremenu, kako on participira te proizvodi li vrijeme-izvedbu. Nusproizvod te predstave je vrlo interaktivan, ali ne u smislu taktilne interakcije. Događa se svojevrsna reakcija gledatelja na protok vremena i način na koji se on odnosi naspram te činjenice. Što on proizvodi suočavajući se s vremenom koje postoji.

Skicirala bih jedan svojevrsni trokut, a to je: autor, gledatelj i djelo. On je prisutan u svakoj predstavi no u "Salonu" postaje hiperprezentan, nekaširan drugim sadržajima pa čak postaje i Bermudski trokut. U čemu bi se sastojao missing link u međuodnosu za koji prejudiciramo da je jasno postavljen?

Kada razmišljam o sebi unutar OOUR-a, jasno vidim da se ne bavim kazalištem nego onime što kazalište ne može. Kako bih se mogla time baviti moram se staviti u poziciju vlastitog djela, odnosno moram staviti djelo u poziciju gledatelja, te gledatelja u poziciju izvođača. Baveći se isključivo idejom onoga što kazalište može, bavim se rekreiranjem stvarnosti koja u nekom trenutku komentira stvarnost kako bi postala interaktivna s gledateljem. Da bi izvedba bila dovoljno stvarna, ne moramo se baviti rekreiranjem stvarnosti i komentirati je. Tu se otvara sučelje gledatelja koji ravnopravno participira u trokutu ne bi li ideja o stvarnosti zaživjela te postala izvedbena.

Misliš li da je za takvu materijalizaciju predstave potrebna dodatna proizvodnja konteksta?Drugim riječima na koji način ti kao autor možeš proizvesti dodatan kontekst, jer se inače dešava da jedna špica trokuta ne bude dovoljno stabilna pa se u tom slučaju svi diskursi koji bi se trebali odvijati za vrijeme, pa čak i prije same predstave, odvijaju postfestum.  

Mislim da je čin gledanja autonoman čin, on ima svoja prava i ja ne mogu utjecati na njega. Pitanje postavljanja nečega pred autonomnog gledatelja je pitanje da li je izvedba doista mjesto afirmiranja drugačijeg i jednako slobodnog. Osobno mislim da nije, pogotovo ako izvedba koristi strategije rekreiranja stvarnosti. To olakšava čin gledanja, postaje pristupačnije i vraća jednu špicu trokuta u normalniji, stabilniji odnos s druge dvije. Mi kada krećemo u, odnosno repetiramo proces, nismo nikada sigurni u svoju stranu trokuta. I ta mi je pozicija OK jer jedino tad mogu reći da ne želim reproducirati već se mogu baviti izvedbom zato što je ona meni jednaka nepoznanica kao što sam ja njoj. Takvo spoznavanje tvori mogućnost da špica trokuta bude jednako nestabilna kao i druge dvije. Što želim reći jest da je gledateljska pozicija najdefiniranija jer polazi iz kazališne konvencije. U nekim našim predstavama se možda pozicija gledatelja percipira kao najšlampavija no trebalo bi biti suprotno, najstabilnija, jer je jako jasno ‘ja dođem i gledam’. Ali pristajanje na dio trokuta koji visi zahtijeva punu posvećenost od strane svakog gledatelja. Istodobno, on u toj poziciji ima najveću mogućnost da osjeti, banalno, da je živ: ne gleda reprodukciju stvarnosti odnosno da nije pozvan misliti o reproduciranom da bi mislio o stvarnosti.

Dalje u trokut. Predstava "Whitebox". Rekla bih da je to koreografija koja je apstrahirala samu sebe. Boraveći u tom prostoru, pitajući se prvo vrlo bazično "koja je sad moja funkcija" shvatila sam da je to gotovo jedan mitološki moment. Ja, dakle i gledatelj i izvođač i djelo u istoj osobi, smo bačeni na taj prapočetak.

U "Whitebox"-u je najradikalnija činjenica da izvedba postoji bez onoga tko to izvodi, to i je osnovni koncept. Bez obzira što nema subjekta, postoji objekt koji omogućava da se izvedba dogodi odnosno da gledatelj iskustveno i doživljajem postane izvedba sama. Tu je ukinuta ta funkcija subjekta koji omogućava da se nešto dogodi. Jako je jednostavno: postoji prostor - whitebox, ležaj, soundtrack, svjetlo i miris. To je konstrukt izvedbe, a na gledatelju je da kaže ‘moje iskustvo je izvedba’ ili ’ja sam izvedba’. Postoji mogućnost da gledatelj gleda sebe kao izvođača odnosno da izvođač gleda sebe kao gledatelja. Postoji ta ideja o nekom set up-u koji omogućava jedan univerzalan čin.

Imam ovdje jedno urgentno pitanje za sezonu 08./09. a to su metodologije umjetničkog opstanka. Često smo razgovarale o jedoj određenoj, kako si je ti nazvala, samoživosti umjetničkog bivanja. Našla sam jedan neslužbeni opis koji me je zaintrigirao, a to je da samoživ zapravo znači asocijalan... Koje su tvoje metodologije umjetničkog opstanka? Uzmi “metodologije” vrlo široko…how do you survive.

S jedne strane je to nešto što se mora svakodnevno prokreirati. Svaki put se ispočetka moraš  iznova roditi da bi opstao tj. ponovno se uvjeriti da nešto i ti u tome zaslužujete opstanak. Ne zanima me rad koji garantira opstanak. Što više puta opstaneš, to imaš veću potrebu za stabilnim sustavom zbog tzv. zamora uvjerenja. U smislu samog rada, moram si kontinuirano pronalaziti razloge zašto ostavljam nešto na životu, tu ideju da želim raditi kazalište, tu ideja da budem proizvođač nekog kreativnog produkta... Ta kreativna energija može biti bilo što, mislim, nikada nitko nije rekao da to mora biti umjetnička proizvodnja, ne daj bože. S druge strane mislim da je ta problematika jako simptomatična za našu scenu i da se intenzivno bavimo time u našim radovima .Tim setom pitanja provociramo opstanak i ostajanje unutar samog kazališta. Na neki način, radimo kazalište ne bismo li se bavili razlozima zašto uopće radimo kazalište. Ne mislim to samo kao autoreferencijalni čin ili kao ekskluzivni dijalog s “božanskim u kazalištu” nego mislim da je taj opstanak danas postao neka vrsta mašinerije, kao što postoji zabavna i ekonomska, tako isto postoji i umjetnička, mašinerija – ali i bogami mašinerija opstanka. Kada kažem mašinerija, mislim na neki neiscrpan, samodostatan pogon koji proizvodi opstanak.

Neki tip perpetuum mobila?

Da. Mislim da je on jako vezan za tebe individualno kao ljudsko biće ali i kao djelatnika, profesionalca, umjetnika, jer sva pitanja koja si postavljam kao umjetniku koji želi opstati mogu postaviti i sebi kao ljudskome biću koje želi opstati. Na kraju mogu zaključiti da se ne bavim metodologijom opstanka unutar umjetničke proizvodnje već metodologijom opstanka u životu. Znači ne samoživost kao asocijalnost određenog ljudskog ili profesionalnog postupka nego ta neuništiva ideja da se bavim prividom. To mogu povezati s time da se bavim kazalištem, kao nekim nosiocem privida. Mi se kroz naš rad, ne bazirano u teoriji i filozofiji, nego vrlo intuitivno, želimo baviti onim što kazalište ne može, ne smije. Odnosno time da iziđe iz polja privida u polje u kojem je, malo poetično, lakše odustati od opstanka i borbe za opstajanjem. Kada kažem privid ne mislim na fikciju.

I na kraju, fokus u budućnosti: koje bi potrebe htjela ispuniti?

Vrlo pragmatično: neki novi početak. Mislim da tek kada neke ideje postaju dio konvencije, otvaraju mogućnosti za nove. Kada neke sadašnje progresivne odnosno radikalne ideje ili akcije postanu dio konvencije, nove će akcije biti oplemenjene tom nekom opozicijskom idejom. Zanima me što će se desiti kada neke naše ideje ili akcije postanu dio konvencije, što slijedi…  Također, moju maštu stimulira pitanje što će to stvoriti nova generacija odnosno opozicija spram konvencija. Tu se dešava jedna politička, estetska, umjetnička ideološka hibridizacija. Kada nešto što je bilo opozicija postane dio pozicije. A tu nas vraća i na pitanje privida, opstanka… sve je to začahureno u jednu jednadžbu. Ima citat koji kaže, otprilike glasi ovako: „Činjenica da si živ je argument, dokaz, da ništa nije dovršeno. Da tek treba biti dovršeno.“  Želim da nešto nastavi stimulirati moje maštanje o budućnosti.

OK, gotovi smo. Još jedno pitanje: ako je OOUR band, koji je?

Pa mi jesmo band! (smijeh)

www.myspace.com/oourcompany