Razgovor 11.12.2008.

Andreja Široki

Nikolina Pristaš

Andreja Široki je dugogodišnja plesačica i izvođačica te je surađivala s nizom domaćih i inozemnih koreografa (Snježana Abramović-Milković, Katja Šimunić, Ksenija Zec, Marjana Krajač, Irma Omerzo, Jasminka Neufeld Imrović, Desanka Virant, Bebeto Cidra, Emilio Gutierrez, Alexis Eupierre, Martine Pisani i drugi). 2008. godine u Gliptoteci HAZU predstavila je svoj prvi samostalni cjelovečernji koreografski rad pod nazivom “Kartografija”.

Prošlo je više od nekoliko mjeseci od premijere «Kartografije». Da li nešto u tom radu koreografski ostaje nerazrješeno odnosno postoji li nešto čime bi se i dalje voljela baviti?

Inspiracija su mi bili tjelesni meridijani, njih dvanaest i dva pridodana: središnji i upravljački. Meridijani kao i ruke nose tananije energije pa na njihov tok možemo utjecati prateći ih, neki ih nazivaju i energetskim krvotokom našeg tijela. Oni su bili motor za pokret i razvijanje materijala. Mislim da ću se i u sljedećim predstavama koristiti tom temom, ali ću je i nadograđivati.

Ljudi imaju razne poticaje za bavljenje tijelom, organizacije svog i tuđeg tijela. Zanima me na koji način, metodski, simuliraš tijelo?

Željela sam se baviti energijom svog tijela u odnosu na samu sebe, na drugo tijelo pored mene i na publiku koja nas gleda. Materijale sam započela raditi proučavanjem meridijana svog vlastitog tijela, na koji način funkcioniram, što doživljavam, kako se osjećam kad ih pratim, kada sam usredotočena na njih. Postali su impuls za pokret. Prvo sam pratila njihov oblik

Znači li to da opisuješ pokret?

Nekada opisujem, nekada samo mentalno prolazim kroz slike koje nisu izvan moje vlastite izvedbe, nego su upravo zamišljeni meridijani moga tijela. Htjela sam vizualnu predstavu kroz koju prolazim više mentalno nego prostorno.  

Kada kažeš da si htjela vizualnu predstavu, a tvoja koncentracija je unutarnja, fokusirana na vlastiti senzorni aparat, nailazim na neku vrstu kontradikcije. Ta dva termina mi nisu u balansu. Podrazumijeva li to ekstremnu voajerističku poziciju gledatelja?

Toga sam svjesna. Kada smo počeli raditi na meridijanima, jedan od zadataka za Maju koja je sa mnom na sceni, je bilo obratiti pažnju na koji način u detalj oblikuje usne kada udiše i izdiše. Mitološkim likovima sirena sam formalno uokvirila predstavu. Od tuda je potekla ideja o raspuštenim kosama, kostimima i skrivanju pogleda.

Za mene kao gledatelja, predstava je više o vizualnosti i izgradnji slika nego o energetskim tokovima...

Nisam se željela baviti doslovnim mapiranjem, željela sam graditi oblike, a meridijanima kao prisutnima u njima ali vidljivima samo energetskom prisutnošću.

Kada subjekt ili topic zbog kojeg se počinješ baviti koreografijom još uvijek nije otkriven, puno se teže staviti i u poziciju izvođača odnosno svoje tijelo podvrgnuti tim istim idejama.

Zanima me napetost između osobne i scenske prisutnosti, to za mene čini ples zanimljivim. Željela sam imati takvo iskustvo kao plesač i koreograf u istoj predstavi. Radi se o potpuno drugoj vrsti koncentracije.

Zanima me zašto si odlučila, s obzirom na tvoju intenzivnu fizičku praksu, primiriti tijelo odnosno reducirati fizičko?

Željela sam se baviti energijom svog vlastitog tijela, raditi na pojačanoj prisutnosti. Tražila sam načine kako biti gotovo svaki trenutak prisutna na sceni, mogu li sama sebi pomoći  kako bi svakoj predstavi pristupila spremnija. Zato je početak «Kartografije» koreografirana plesačeva priprema za predstavu. Ples ne mora uvijek biti izravan. Ples može biti ples određenih dijelova tijela, bez prisutnosti pogleda.Više sam se bavila kontrapunktima ritma nego našim odnosima. Htjela sam Maji omogućiti potpunu slobodu da se bavi samo svojim tijelom, iskustvom koje prima kroz meridijane. Kako smo imale kose preko lica obratile smo pozornost i na razvijanje perifernog vida. Bilo mi je zanimljivo kako on postaje primaran i kako nas tjera na veću koncentraciju i svjesnost o tijelu koje je pored tebe. Bile smo prisutnije. Očekivala sam i od publike određeni oblik prisutnosti i ako je ona izostala - izostala je i predstava.

Komunikacijski proces iziskuje razmjenu informacija. Smatram da je u tom pogledu kazališni proces rijetko komunikacija. Da li si u tom pogledu nakon «Kartografije» došla do nekih saznanja?

Nije me vodilo pitanje poželjnog plesnog događaja, nisam se opterećivala završnim produktom. Bitna mi je bila uspješna komunikacija unutar autorskog tima. Tražila sam načine kako da što bolje približim svoju ideju i svoja razmišljanja. Pružila sam si priliku da se koncentriram na proces. Željela sam biti iskrena prema sebi i prema radu koji radim. Okrenula sam se sebi bez ikakve potrebe za podilaženjem publici. Željela sam gledatelja uputiti da za vrijeme predstave razmišlja o sebi i o svojoj vlastitoj poziciji. Bilo mi je bitno da mu za to ostavim vremena. Takva vrsta komunikacije me zanima.

Da li postoji kontinuitet od prvog rada do sadašnjih interesa odnosno koje su ti trenutne preokupacije?Nabrojala si unutarnji pristup pokretu, relaciju dva tijela u prostoru, redukciju tjelesnog izraza, eliminaciju lica, zvučnost predstave... Što te od tih dijelova procesa i dalje preokupira?

Već neko vrijeme radim na novoj predstavi. Ovog puta bih radila sa tri plesačice, tri potpuno različita tijela. Zanima me kako različita tijela funkcioniraju u istoj vrsti fizikalnosti i što se drugačije proizvodi. Tema meridijana će i dalje biti prisutna kao dio procesa jer želim da izvođači koji samnom rade prođu kroz isto iskustvo. Želim i dalje raditi na prisutnosti tijela na sceni, inzistirati ću i na takvim zadacima. Zanima me tjelesna izražajnost, no ne ekspresija koja je nametnuta izvana, pogotovo kad se to očituje na licu. Zanima me kako sâm pokret uvjetuje ekspresiju lica bez da je ona nametnuta izvana ili izazvana emocijom. U «Kartografiji» sam tome pristupila temom kose i skrivanjem lica, a ovdje to želim tražiti fizičkom akcijom i reakcijom.
 
Kada bi htjela nešto promijeniti u svojoj svakodnevnoj praksi, što bi to bilo?

Moja svakodnevna praksa u mom dosadašnjem radu je većinom fizička. Plesni trening i probe. Ono što nedostaje je prakticiranje koreografske prakse, posvećenje određenog vremena rekapitulaciji procesa, pripremi, promišljanju i bilježenju. Naravno, sve se to događa, ali još uvijek ne u dovoljnoj i zadovoljavajućoj mjeri koju bih mogla nazvati sustavnom. Postoje zabilješke koje jedino ja mogu dešifrirati ali one ne ostavljaju ponovno upotrebljiv trag tog procesa. Plesačka praksa podrazumijeva svakodnevni specifični rad i to se ne dovodi u pitanje jer si taj dio već svladao, a kada kreneš u veću autorsku odgovornost nužno je pomaknuti točku fokusa na djelatnosti koja autorska odgovornost nosi sa sobom. Želim u tom smislu pomaknuti svoju točku fokusa. No to je proces koji će trajati neko vrijeme i kojeg ne želim lažirati ili umjetno ubrzavati. On je dio mog stvaralačkog puta.

http://andrejasiroki.wordpress.com